Današnji urbani razvoj života, te razvoj bilo koje gospodarske djelatnosti nezamisliv je bez osiguranja odgovornosti za štetu prema trećim osobama, jer baš takav način života dovodi do stvaranja brojnih rizika. Ti rizici, sa kojima se svakodnevno susrećemo, mogu dovesti do povrede zdravlja, života i/ili uništenja, gubitka i oštećenja imovine trećih osoba. Pojedina osiguranja od odgovornosti imaju obvezni karakter zbog mišljenja da se na taj način pruža najučinkovitija zaštita trećih osoba, ali i samih osiguranika, odnosno korisnika osiguranja. Predmet rada jest odgovornost iz upotrebe motornih vozila, kojom se smatra najčešćom vrstom izvanugovorne objektivne odgovornosti za štetu zbog masovne upotrebe motornih vozila. Takva vrsta odgovornosti regulirana je strogom zakonskom odredbom o obvezi sklapanja police osiguranja od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila vlasnik i/ili korisnik vozila može nanijeti trećim osobama. Obveznost ove vrste odgovornosti za štetu očituje se u činjenici da je zakonodavac propisivanjem obveze sklapanja police osiguranja odgovornosti iz upotrebe motornih vozila želio pružiti najučinkovitiju zaštitu trećim osobama i samim osiguranicima te time zaštiti sve sudionike u prometu. Nepostojanje zakona kojim se vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila ne bi obvezalo na obvezu sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, značio bi da štetnik sam, a na teret svoje imovine, mora naknaditi pretrpljenu štetu oštećeniku. Takovo ispunjenje obveze naknade štete rezultiralo bi umanjenjem njegove imovine, što u konačnici može rezultirati i insolventnošću fizičkih i pravnih osoba radi nemogućnosti naplate cjelokupne štete iz vlastite imovine. Pravni izvori koji definiraju odgovornost iz upotrebe motornih vozila temeljeni su na Direktivama i Uredbama Europske unije koje je Republika Hrvatska stupanjem u članstvo Europske unije morala inkorporirati u svoj pravni sustav. Zakon o obveznim odnosima definira odgovornost za štetu izazvanu motornim vozilom za koju odgovara vlasnik vozila. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu jasnije definira obvezu sklapanja ugovora o osiguranju iz upotrebe motornih vozila, definira minimalne limite iz ugovora o osiguranju, tko su treće osobe iz u osiguranju, propisuje sustav naplate štete kod gubitka prava iz osiguranja i ostale odredbe koje se prvenstveno temelje na preporukama Direktive Europskog parlamenta i Vijeća. U odnosu na Zakon o obveznim odnosima, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ima prednost u primjeni nad njime. Ako nešto nije dovoljno uređeno Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti iz upotrebe motornih vozila primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima. Kroz ovaj rad cilj je prikazati sustav odgovornosti za štetu iz upotrebe motornih vozila prolazeći kroz bitne pretpostavke odgovornosti za štetu, osnove pojma osiguranja te obraditi temu osiguranja iz upotrebe motornih vozila sa strane povijesnog, pravnog i društvenog aspekta.