Sigurnost na cestama jedno je od svakodnevnih životnih pitanja u Europskoj uniji, zbog čega dolazi do izražaja pitanje građanskopravne odgovornosti i naknade štete prouzročene uporabom vozila, ne samo radi osiguranja minimalnih standarda svim građanima Europske unije već i radi olakšanja međunarodnog putovanja unutar Unije i omogućavanja brze likvidacije šteta, što može utjecati na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga. Uređenje tih pitanja započelo je 1970-ih te je konačno uređeno Direktivom 2009/103/EZ. Da bi konkretna situacija mogla potpasti pod doseg Direktive 2009/103/EZ, važna su tumačenja pojmova "vozilo" i "uporaba vozila". Pojam "vozilo" uključuje svako vozilo na motorni pogon koje je namijenjeno kretanju po kopnu i koje se pokreće mehaničkom snagom, a koje se ne kreće po željezničkoj pruzi, obuhvaćajući i priključno vozilo, čak i kada nije spojeno odnosno priključeno. Pojam "upotreba vozila u prometu" obuhvaća korištenje vozila u prometu na javnim i privatnim cestama dostupnim široj javnosti, da tumačenja tog pojma dao je Sud Europske unije u nizu je predmeta (Vnuk, Núňez Torreiro, Rodriques de Andrade, BTA Baltic Insurance Company, Línea Directa Aseguradora). Ukoliko se utvrdi da je riječ o šteti prouzročenoj uporabom vozila, do izražaja dolaze članci 18. i 22. Direktive 2009/103/EZ koji određuju dužnosti odgovornog osiguratelja i prava oštećenika. Nakon što je pokrenut postupak pred nadležnim nacionalnim sudom, taj sud valja utvrditi je li nadležan i, ako jest, koje pravo valja primijeniti. Republika Hrvatska bila je dužna prenijeti Direktivu 2009/103/EZ u nacionalno zakonodavstvo u trenutku ostvarenja članstva u EU, tj. do 1. srpnja 2013. godine. Materija obveznih osiguranja u prometu, time i građanskopravna odgovornost te pitanje naknade štete u pogledu uporabe motornih vozila u Republici Hrvatskoj regulirani su Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, koji se primjenjuje kao lex specialis i koji je inkorporirao velik broj rješenja pravne stečevine Europske unije, uz supsidijarnu primjenu Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u članku 12. uređuje domicilnu situaciju, a u članku 50. situaciju s prekograničnim elementom glede građanskopravne odgovornosti i naknade štete prouzročene uporabom vozila, u kojim odredbama je propisan različit rok za izvršenje obveze osiguratelja, što može dovesti do narušavanja načela jednakosti i zabrane diskriminacije, suprotno svrsi Direktive 2009/103/EZ i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Provedba direktive ne završava donošenjem odgovarajućeg propisa ili poduzimanjem drugih mjera već je relevantna provedba tih propisa i mjera u praksi, usmjerenih cilju koji se direktivom ima postići, što u konkretnoj situaciji znači da kod primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu valja njegove odredbe razmatrati sukladno ciljevima Direktive 2009/103/EZ.