Kontrola nad upravom obuhvaća kontrolu zakonitosti i kontrolu svrhovitosti ili oportuniteta, ispunjavajući pritom temeljnu ideju pravne države a istodobno štiteći prava i interese građana i drugih subjekata o čijim pravima i obvezama tijela državne uprave odlučuju. Kontrolom zakonitosti nastoji se postići strogo poštivanje normi objektivnog prava, kako od strane državnih tijela tako i od strane građana. Najznačajniji oblik sudske kontrole nad radom uprave svakako se ostvaruje u upravnom sporu, putem Upravnog suda i Visokog upravnog suda. Hrvatski upravni spor u proteklih je dvadeset godina, sve do 2010. godine, zadržao gotovo istu temeljnu strukturu postavljenu u prvom (saveznom) Zakonu o upravnim sporovima bivše SFRJ iz 1952. godine. Postojao je samo jedan sud za upravne sporove: Upravni sud Hrvatske a spor se vodio kao spor o zakonitosti upravnog akta, točnije individualnih i konkretnih upravnih akata. Novim Zakonom o upravnim sporovima iz 2010. godine, zaštita objektivne zakonitosti postaje proklamirani cilj novog Zakona, teži se da podjednako budu zastupljene subjektivna i objektivna koncepcija u odnosu na kriterij cilja spora. Osnovno obilježje novog Zakona o upravnim sporovima jest da se njime bitno proširuje područje upravnosudskog nadzora i sudske zaštite te se povrh ocjene zakonitosti pojedinačnih akata uprave, sudskoj kontroli podvrgavaju i radnje (postupanja) javnopravnih tijela, upravni ugovori i opći akti širokog kruga donositelja. Opći akti su normativni pravni akti kojima se unaprijed reguliraju društveni odnosi na apstraktan način, a odnose se na neodređen broj slučajeva i osoba. S obzirom na izričitu zakonski propisanu nadležnost za ocjenu zakonitosti općih akata od 01. siječnja 2012. godine, Ustavni sud je donio rješenje br. U-II-5157/2005. i dr. od 05. ožujka 2012. godine kojom je prenio u nadležnost Visokom upravnom sudu zaprimljene zahtjeve ili prijedloge za ocjenom sukladnosti s Ustavom i zakonom općih akata jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: JLPRS), pravnih osoba s javnim ovlastima i pravnim osobama koje obavljaju javnu službu. Osnovne značajke sudske kontrole zakonitosti općih akata od strane Visokog upravnog suda bile bi: ograničenost na opće akte jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima i pravne osobe koje obavljaju javnu službu, dok opći akti ostalih javnopravnih tijela ne podliježu upravnosudskom nadzoru zakonitosti. Takvo tumačenje zakonodavca rezultiralo je praksom Visokog upravnog suda da odbacuje zahtjeve za ocjenu zakonitosti općih akata koji ne udovoljavaju strogo formalnom kriteriju donositelju općih akata. Pravna praznina posebno dolazi do izražaja u situacijama kada izvršno tijelo donosi akt općenormativnog karaktera. Potreba za efikasnim sustavom nadzora nesporno se očituje u važnosti materije koja se općim aktima regulira, velikom broju tijela koja te akte donose te pružanju određene sigurnosti građanima u ostvarivanju zaštite od općih akata, a kako bi se u potpunosti postigao cilj i svrha objektivnog upravnog spora.