Odgovornost države za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom specifična je vrsta odgovornosti, kojom građani dobivaju zaštitu od rizika šteta koju je država uzrokovala radom državnih tijela ili službenika. Pitanje odgovornosti države za štetu najviše se obrađuje u svezi s djelatnošću državne uprave, što je razumljivo jer se najveći broj državnih poslova obavlja upravo preko državnih upravnih tijela. Razlikuje se: a) šteta prouzrokovana nezakonitim ili nepravilnim djelovanjem službe i b) kad je šteta nastala iako u funkcioniraju službe nije bilo protupravnosti, kad je služba djelovala bez greške, zakonito i pravilno. Odgovornost države za štetu prema važećem hrvatskom pravu, valjalo bi tražiti prije svega u temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske, točnije čl. 3., čl. 5. st. 2. i čl. 14. Ustava. Odgovornost države materijalizirani je odraz pravnog postulata prema kojem se svatko dužan držati Ustava i zakona, te poštovati pravni poredak Republike Hrvatske. Najširi je oblik odgovornosti za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci utvrdio Zakon o sustavu državne uprave. „Tko odgovara za štetu?“ jedno je od osnovnih pitanja ukupne problematike instituta odgovornosti države za štetu, pitanje određivanja pasivno legitimiranog subjekta, onoga tko će neposredno i primarno odgovarati za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom. Uvjeti odgovornosti su: 1. rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, 2. nastala šteta i 3. uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Postojanje štete jedan je od osnovnih uvjeta za odgovornost, angažiranje materijalne odgovornosti Republike Hrvatske uvjetovano je tom pretpostavkom. Za zaštitu prava i interesa oštećenoga svakako je prihvatljiviji sustav objektivne odgovornosti koji postoji u Republici Hrvatskoj. Pravni je temelj, odnosno osnova odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete koju počine tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave zakonska odredba kojom je normirano da šteta koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Nezakonit rad definira se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje postupanja u skladu sa zakonom i drugim propisom ili općim aktom, a nepravilan rad činjenje je ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. ZSDU-om čl. 14. propisano je: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“ Ovaj je propis izričita i najšira pravna osnova prema kojoj država odgovara za štetu. Ustavni je sud u navedenoj odluci U-III-2314/2006. Od 21. veljače 2007. g. izrazio kako za javnopravnu odgovornost Republike Hrvatske za štetu nije bitno postojanje volje ili pristanak da se nezakonitim ili nepravilnim radom oštete prava i interesi trećeg. Čl. 14. ZSDU-a ne propisuje izričito objektivnu odgovornost države za nezakonit i /ili nepravilan rad tijela državne i javne uprave. Odluka Ustavnog suda od 21. veljače 2007. g. nije prihvatljiva, unatoč tome što je praktično važna jer nema dostatno obrazloženje o svojoj bitnoj tezi o isključivoj objektivnoj odgovornosti države za nezakonit i / ili nepravilan rad njezinih tijela. Država odgovara i za neučinkovit rad prema čl. 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 27. Zakona o sudovima. Kada se govori o regresnoj odgovornosti ( odgovornost štetnika državi) a u pitanju je opseg naknade štete, budući da zakon ne ograničava oblike štete ni njezin opseg oštećnik ima prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, pravo na popravljanje svih oblika štete (imovinske i neimovinske) u punom opsegu. Suđenje u razumnom roku jedan je od standarda prava na pošteno suđenje. U našoj je pravnoj znanosti već izrečeno, a u praksi postoji potreba da ovaj institut odgovornosti države za štetu zaslužuje posebno uređenje pri čemu su mu potrebne jasne i precizne pretpostavke odgovornosti države za rad njezinih tijela.