Res nullius u svome doslovnome prijevodu znači „ničija stvar“.Res nullius razvija se u rimskoj pravnoj tradiciji zajedno sa podjelom stvari i razvojem vlasništva i pojma imovine. Dugo vremena rabi se isključivo za privatno pravo. Početkom šesnaestog stoljeća, europska pravna struka počinje res nullius upotrebljavati i u javnome pravu. Daljnja uporaba res nullius u pravnoj literaturi, posebice u europskoj pravnoj tradiciji, vodi do pojma terra nullius, u prijevodu ničija zemlja. Pravnici su to nastavili tumačiti kao teritorij nad kojim nitko nema suverenitet i koji je podoban za prisvajanje. To je postao pojam koji će se kroz povijest koristiti kao pravno opravdanje za kolonizaciju domorodačkih teritorija. Na prvi pogled razvoja pojma terra nullius čini se da potiče iz doktrine rimskog prava, no on tvorevina devetnaestoga stoljeća, u rimskome pravu ne postoji ništa što bi moglo poslužiti kao izravna analogija za terra nullius. Terra nullius poslužila je za stvaranje doktrine koja je podupirala europsku ekspanziju i imperijalizam. Terra nullius skrojen je gotovo retroaktivno tumačeći pravo za političke i ekonomske potrebe. Pravnici pri kovanju terra nullius posežu za rimskim pravom i za ranijim piscima i presedanima, pogrešno ih tumačeći kako bi stvorili dojam da je terra nullius nešto što je oduvijek postojalo, ako ne pod nazivom terra nullius onda res nullius samo primjenjivo na suverenitet teritorija, a ne na privatno vlasništvo. Terra nullius nastaje poslije već napravljenih radnji da se osigura teritorij, služi ne kao razlog već opravdanje umjetno stvoreno iz krivo interpretiranih izvora. Povijest pojma terra nullius poučava nas da je rimsko pravo potrebno proučavati u kontekstu kojem je nastalo i pažljivo ga primjenjivati na pozitivno pravo, kao i da privatnopravni koncepti nisu jednostavno analogno primjenjivi u javnopravnoj sferi.