Sažetak | U relativno kratkom vremenu, u usporedbi s životnim vijekom prosječne države, EU se iz međunarodnog poretka uzdigla do novih visina. Ovaj rad istražuje pravnu prirodu EU te nalikuje li ona više federaciji ili međunarodnoj organizaciji konfederativnog tipa. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva pomno ispitivanje instituta koji su klasično povezani s federalnim i ustavnim poretcima, kao što su suverenitet, nadređenost prava, izravni učinak i temeljna prava. Unatoč neuspjelom pokušaju stupanja na snagu Ugovora o Ustavu za Europu, čini se da Ugovor iz Lisabona ispunjava sve važne uvjete da bi u funkcionalnom smislu bio ustav EU. Iako se nigdje ne spominje u Ugovorima, Sud Europske unije je pravnim tumačenjem utvrdio suverenitet EU, nadređenost prava EU i izravni učinak. Štoviše, zaštita ljudskih prava unutar EU evoluirala je od vrlo niske razine do, može se reći, najznačajnije u Europi.
Pravna tradicija koja definira federaciju razlikuje se prema teritoriju na kojem je osnovana. Ovaj rad ispituje američku i europsku tradiciju. Američka tradicija priznaje dvije paralelne razine moći, središnju vladu koja je istovremeno nacionalna i internacionalna po karakteru, te dijeljen suverenitet. Unutar ove teorije, EU nedostaje samo jedan kriterij da bude federacija. S druge strane, čini se da u europskoj tradiciji nema mjesta za EU. Ovdje EU ne ispunjava kriterije ni za federaciju ni za konfederaciju.
EU se jednostavno ne uklapa u potpunosti ni u jedan standardni okvir federacije ili konfederacije. Definicije i uvjeti nisu ujednačeni i, prije svega, nisu u stanju prilagoditi se novim razvitcima i kao takvi nisu primjereni novonastalim subjektima. U stvarnosti, postoji širok raspon nijansi u razlikovanju konfederacija i federacija isprepletenih nitima vremena i prostora koje tradicionalna pravna teorija ne uzima u obzir. Biti federacija ili konfederacija pokazalo se puno više od pukog “stavljanja kvačica na checklistu”. Također, osim pravnih, postoje i druge karakteristike koje su neophodne da bi se entitet smatrao federacijom ili konfederacijom, kao što su politički identitet i želja za međusobnom pripadnošću. U takvoj bi raspravi pravni pogled trebao biti spojen s političkim i sociološkim gledištem u sveobuhvatnoj interdisciplinarnoj perspektivi.
Sve navedeno može se sažeti na sljedeći način: u nedostatku zajedničkog mišljenja o ustavnoj naravi EU, za sada neće biti pogrešno EU nazvati federacijom ili konfederacijom. Na liniji gdje jedna točka predstavlja konfederalizam, a druga federalizam, EU nastavlja plesati približavajući se jednoj ili drugoj krajnosti sa svakom novom raspravom, koja će ovisiti isključivo o govorniku. |
Sažetak (engleski) | In a relatively short time, compared to the lifetime of an average state, the EU has risen from an international order to new horizons. This paper explores the legal nature of the EU and whether it more closely resembles a federation or an international organisation of a confederate type. Answering this question requires a close examination of the institutes classically related to federal and constitutional orders, such as sovereignty, supremacy, direct effect, judicial review, and fundamental rights. Despite the failed attempt to bring the Constitutional Treaty into force, the Treaty of Lisbon seems to fulfil all the important conditions for being, in a functional sense, the constitution of the EU. Although it is nowhere mentioned in the Treaties, the Court of Justice of the European Union has established, through legal interpretation, the claims of sovereignty and supremacy and direct effect. Moreover, the protection of human rights within the EU has evolved from a very low level to, one can argue, the most significant in Europe.
The legal tradition that defines a federation differs according to the territory in which it was founded. This paper examines the American and the European traditions. The American federal tradition recognises two parallel levels of power, a central government that is simultaneously national and international in character, and shared sovereignty. Alongside this theory, the EU lacks only one criterion to be a federation. On the other hand, it seems that there is no place for the EU within the European tradition. Here, the EU does not meet the criteria of either a federation or a confederation.
The EU simply does not fully fit into any standard framework of a federation or a confederation. The definitions and conditions are not uniform and, above all, are not able to accommodate to new developments and, as such, not appropriate for the newly created entities. In reality, there is a wide range of nuances in distinguishing between confederations and federations, intertwined with threads of time and space that the traditional legal theory does not take into account. Being a federation or a confederation proved to be much more than just “putting ticks on the checklist”. In addition, there are characteristics other than legal ones that are necessary for an entity to be considered a federation or confederation, such as political identity and a desire for mutual belonging. In such a discussion, the legal view should be combined with the political and sociological view in a comprehensive interdisciplinary perspective.
All this can be summarised as follows: in the absence of a common opinion on the constitutional nature of the EU, for now, it will not be too wrong to call the EU a federation or a confederation. On the string where one point presents confederalism and the other point federalism, the EU keeps dancing coming closer to one extreme or the other with each new discussion, which will solely depend on its speaker. |