U obveznopravnom odnosu na strani vjerovnika postoji subjektivno pravo i zahtjev prema dužniku na ispunjenje obveze, dok na strani dužnika postoji dug i odgovornost ispuniti tu obvezu. Vjerovnik ima pravo na zahtjev ispunjenja tek trenutkom dospijeća svoje tražbine. No, propusti li on to pravo svojom pasivnošću kroz zakonom određeno vrijeme, dolazi do zastare odnosno gubitka prava zahtijevati ispunjenje dužnikove obveze sudskim putem, ali sama zastara ne dovodi do gubitka vjerovnikovog subjektivnog prava jer dužnik čija je obveza zastarjela nije prestao biti dužnikom već je njegova zastarjela obveza postala naturalna odnosno neutuživa. Upravo ću u ovom radu analizirati sam institut zastare, odnosno zastare tužbenog zahtjeva prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, potrebne pretpostavke za taj institut, računanje tijeka zastarnog roka s naglaskom kada točno zastara počinje teći vodeći pritom računa radi li se o općem ili posebnom zastarnom roku te nastupanje same zastare. Ako pak nastupe zakonom propisani razlozi doći će do zastoja zastare sve dok isti ne otpadnu uračunavajući do tada proteklo vrijeme zastare za razliku od prekida do kojeg dolazi bilo priznanjem dužnika ili radnjama vjerovnika nakon čega zastarni rok počinje teći ispočetka, a prije proteklo vrijeme se ne uračunava. Pravne učinke zastare potkrijepit će primjeri iz sudske prakse. Ipak, činjenica da je vjerovnik izgubio zahtjev za prisilno ispunjenje dužnikove obveze radi svoje pasivnosti i indiferencije, ne znači da on nije ovlašten podići tužbu, a s obzirom na to da sud ne pazi ex officio na zastaru već samo ako je suprotna strana istaknula prigovor zastare, sudbina se time zapravo stavlja „u ruke” samoga dužnika.