U radu se polazi od određivanja službe vanjskih poslova, odnosno prikaza njezinih glavnih sastavnica, specifičnosti, funkcija i samog načina funkcioniranja. U nastavku se definira pojma konzularnog prava, kao specifičan dio međunarodnog prava čija se važnost i uloga kroz povijest bitno mijenjala. Stoga je značajan prikaz povijesnog razvoja konzularnih odnosa, od obavljanja vrlo suženih poslova, u prvom redu samo onih u svezi s gospodarskim funkcijama, do mnogobrojnih funkcija suvremenog doba čija se važnost ponajprije veže uz zaštitu države i vlastitih državljana. Kada govorimo o povijesnom razvoju, neizostavno je spomenuti konzularnu službu Dubrovačke Republike koja doista predstavlja najrazvijeniju službu toga vremena na ovim područjima, te je kao takva poslužila kao model razvoja mnogih europskih konzularnih službi. Ovo se poglavlje također bavi pitanjima koja se odnose na uspostavu, održavanje i prekid konzularnih odnosa. Najčešće se uspostava, ali i održavanje konzularnih odnosa vežu uz osnivanje konzularnog ureda države šiljateljice u državi primateljici. Na koncu drugog poglavlja daje se pregled najvažnijih odredbi o konzularnim uredima, poput načina osnivanja, te rangiranja raznih vrsta ureda, ovisno o njihovoj važnosti. U trećem poglavlju naglasak je stavljen na normativno uređenje ove građe. Pravna regulacija konzularnih funkcija specifične je naravi. Funkcije se naime uređuje i nacionalnim i međunarodnim pravom. Dugo se zapravo ova materija uređivala normama običajnog prava, no sklapanjem temeljne konvencije konzularnog prava ono biva kodificirano. Kako je došlo do kodifikacije ovog dijela međunarodnog prava te koje su temeljne odredbe sadržane u Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima prikazuje se u nastavku ovog poglavlja. Također, vezano uz međunarodnopravnu regulaciju kratak je osvrt napravljen i na Europsku konvenciju o konzularnim funkcijama, koja iako se znatno opširnije bavi samim funkcijama, ipak među državama nije prepoznata. Na kraju, tu je nacionalno zakonodavstvo, relevantno u području djelovanja službe vanjskih poslova, a kao najvažniji, odnosno temeljni njezin propis izdvaja se Zakon o vanjskim poslovima, čije se odredbe razrađuju u zasebnom istoimenom podnaslovu. Konačno, u četvrtom poglavlju daje se detaljan pregled konzularnih funkcija, od njihova određivanja, do nabrajanja temeljnih grupa funkcija, mogućih načina klasifikacije, do konkretiziranja svake od njih pojedinačno.