Donošenjem Direktive 2004/25/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o ponudama za preuzimanje (dalje: Direktiva) završen je dugotrajan proces pokušaja uvođenja „level playing field-a“, tj. zajedničkih pravila Europske unije na području preuzimanja. Implementacija Dikretive i različita rješenja usvojena od strane država članica otvorila su potrebu za daljnjom raspravom. Mogućnost usvajanja određenih zakonodavnih rješenja koja donosi Direktiva ostavljena je na dispoziciju državama članicama, dok su pravila vezana za obvezatnost davanja ponude za preuzimanje (eng. mandatory bid rules) obvezna za sve države članice. Različita zakonodavna rješenja država članica, primjerice neusklađenost kontrolnog praga koji je vezan uz obvezu objave ponude za preuzimanje, dovode do nedostatka ujednačenosti primjene i određenog stupnja pravne nesigurnosti na razini EU. Cilj rada je pružiti pregled i kritički osvrt na neke od bitnijih aspekata vezanih za ponude za preuzimanje s naglaskom na hrvatsko pravo uz komparativni prikaz zakonodavnih rješenja i u vodećim europskih zakonodavstvima. Uspoređena su različita rješenja država članica, prvenstveno njemačkog prava, zbog bliske veze s hrvatskim pravom, kao i prava drugih država članica kada sadrže drugačija i/ ili dobra rješenja. Jasnija pravila te smanjenje diskrecijskog prava država članica pridonijelo bi ujednačenoj primjeni i jednakom stupnju zaštite manjinskim dioničara u EU.Uvodno se obrađuju razlozi za uvođenje režima ponude, sam pojam ponude, ciljnog društva kao društva uvrštenog na uređeno tržište, različita rješenja država članica koja su dovela do pozitivnih i negativnih sukoba nadležnosti i rješenja za njihovo otklanjanje. U radu su objašnjeni: a) neki bitni pojmovi vezani za pravo preuzimanja: ponuda za preuzimanje, ciljno društvo, nadležnost nadzornih tijela, nastanak obveze objave ponude za preuzimanje i kontrolni prag, zajedničko djelovanje dioničara, rok važenja ponude, pravična cijena u ponudi, vrste i osiguranje naknade te sankcije za neobjavljivanje ponude; b) osnovna načela Direktive, i to: jednaki tretman dioničara, pravo na informiranu odluku te načelo zabrane stvaranja lažnog tržišta. Opća načela Direktive misao su vodilja svake nacionalne kodifikacije te je bitno razumjeti njihov ratio. Primjerice, načelo jednakog tretmana dioničara bilo je predmetom rasprave u slučaju Audiolux, u kojem se raspravljalo radi li se o općem načelu Europskog prava. Implementacija Direktive i različita rješenja usvojena od strane država članica otvorila su potrebu za daljnjom raspravom. Cilj Direktive je uspostaviti minimalne standarde u kreiranju pravnog okvira koji se sastoji od određenih zajedničkih principa i zahtjeva koje države članice EU moraju implementirati u svoje nacionalno zakonodavstvo, usvajajući pritom detaljnija pravila za zaštitu tih usvojenih principa. Svrha harmonizacije je zaštita dioničara s manjinskim udjelom u društvu u kojem je određeni dioničar stekao blok dionica koji je dovoljan da ostvari kontrolu nad tim društvom, odnosno koji prelazi određeni udio u kapitalu, odnosno glasačkim pravima. Uspoređujući različita rješenja kritički se nastoji predložiti modele koji bi pridonijeli harmonizaciji EU pravnog okvira i doprinijeli stvaranju „level playing fileda“.