U ovom završnom radu obrađuje se ugovor o osiguranju života iz različitih aspekata. Prvenstveno se opisuje njegov povijesni razvoj, opća društveno - ekonomska uloga te njegovi pravni izvori u svrhu prikaza njegove važnosti ne samo kao oblika sigurnosti i štednje građana već i kao instituta od opće važnosti za državu i društvo. Nakon navedenog općenitijeg uvoda u rad, u nastavku rada prelazi se na konkretne pravne aspekte ugovora o osiguranju života, a to su njegove stranke i bitni elementi, samo sklapanje ugovora o osiguranju života uz naglasak na formu ugovora i trenutak sklapanja, a što je bitan dio rada s obzirom da se vezeno uz navedeno razlikuju pozitivni propisi i praksa osiguratelja. Vezano uz sklapanje ugovora u radu se prikazuju i brojne obveze osiguratelja u davanju informacija stranka koje prvenstveno proizlaze iz težnje države ka zaštiti potrošača (IDD, GDPR, KID-ovi i dr.) ali i ostale regulative vezane uz SPNFT, FATCA-u i CRS koja je usmjerena na sprječavanje pranja novca i financiranja terorizma, na sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza i dr. Nastavno na navedeno, u radu se daje poredbeno pravni prikaz rješenja zemalja u okruženju Republike Hrvatske uključujući neke zemlje EU te praksa usiguratelja vezana uz ugovor o osiguranju života. Praksa osiguratelja je posebno bitan dio rada jer prikazuje kao se u nekim aspektima praksa razlikuje od pozitivnih zakonskih rješenja. Nakon prikaza osigurateljne prakse, rad se bavi aktualnom temom sklapanja ugovora o osiguranju života u vrijeme pandemije koronavirusa i potrebe osiguratelja da premoste strogu odredbu Zakona o obveznim odnosima da se ugovor o osiguranju života sklapa obostranim potpisom police osiguranja. U tom smislu opisane su inicijative osiguratelja prema Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga te prema Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske. Na kraju rada daje se zaključak rada.