Gotovo svaka ljudska aktivnost obuhvaća određeni stupanj kreativnosti. Kirurg, primjerice, prilikom operacije, ili odvjetnik, prilikom davanja pravnog savjeta, donosi neke više ili manje kreativne odluke. Isto tako, učenici i studenti se kroz proces obrazovanja suočavaju sa određenim zadacima koji od njih zahtijevaju rješavanje određenog problema ili traže izražavanje određenog argumentiranog stava ili mišljenja. U svakom slučaju, obrazovni sustav usmjeren je osposobljavanju učenika i studenata na daljnje poduzimanje brojnih takvih aktivnosti kojima ujedno i izražavaju svoju kreativnost. Pri tome obrazovni sustavi i učitelji/nastavnici kao njegovi nositelji se oslanjaju na radove prijašnjih autora. Ti radovi ne moraju biti samo udžbenici već i drugi oblici kreativnih djela iz područja umjetnosti i znanosti. Naime, takva kreativna djela u obrazovnom sustavu primarno ispunjavaju ulogu medija putem kojih se prenose informacije, odnosno poruke koje mogu potaknuti na daljnju raspravu, a i moguću kreativnost. Štoviše, takav prijenos informacija putem kreativnih djela nije nužno vezan isključivo za obrazovni sustav. Međutim, treba napomenuti da neće svaka osoba primiti poruku jednakog sadržaja već će njen sadržaj ovisiti o prethodnom stupnju znanja i zrelosti primatelja informacija. Naime, osoba koja posjeduje viši stupanj znanja neupitno će lakše pristupiti rješavanju određenog problema te na drugačiji način procesuirati dobivenu informaciju od one osobe koja posjeduje niži stupanj. U tom pogledu, često je u literaturi prisutno isticanje tzv. kumulativne kreativnosti koja podrazumijeva da je za daljnje stvaranje kako u umjetnosti tako i u znanosti potrebno dobro poznavanje ranijih djela koja prethode novom stvaranju. Naime, sami autori vrlo često naglašavaju utjecaj i važnost ranijih autora i njihovih djela na njihovu kreativnost, a potvrđeno je i brojnim istraživanjima da znanstvenici i umjetnici stvaraju kreativnija djela ako su ranije izloženi što većem broju ranijih djela. Kreativnost je, naime, rezultat interakcije između misli pojedinaca i sociokulturološkog konteksta samog pojedinca. Stoga kreativnost nije rezultat samo individualnog već i kolektivnog napora sustava u kojem pojedinac živi. Pored toga, obrazovanje pojedinaca se smatra korisnim ne samo za pojedinca već posredno i za cjelokupno društvo čiji je pojedinac član. Naime, društvene znanosti pokazuju da obrazovanje ispunjava bitne funkcije u životu pojedinca te se ponekad smatra i bitni preduvjetom njegovog uspješnog života. Kroz obrazovanje, pojedinac stječe znanja i vještine koje mu omogućuju odgovarajuću kvalifikaciju i obavljanje određenih aktivnosti, npr. da bi mogao obavljati određeno zanimanje. Također, stječe znanja koja mu omogućuju participaciju u društvu i koje ga čine pripadnikom određene političke zajednice, ali također i vještine i sposobnosti koje mu omogućuju pronalazak svog individualnog karaktera u okviru cjelokupnog društva. Da bi se uspješno ispunile takve funkcije obrazovanja neupitno je da će se obrazovni sustavi oslanjati na kreativna djela koja uživaju zaštitu autorskog prava. U tom pogledu dolazi do sukoba dvaju naizgled suprotstavljenih interesa. S jedne strane, autorskopravna zaštita počiva na ideji omogućavanja ekonomskog poticaja autorima kako bi poduzimali kreativne aktivnosti i pritom stvarali kreativna djela. Međutim, s druge pak strane, ta ista autorskopravna zaštita može otežati prijenos informacija i održavanje društvenog dijaloga, koji je jedan od bitnih stavki modernog demokratskog društva. Zadatak je, stoga, svakog društva uspostaviti okvir i mehanizam rješavanja takvog sukoba te je upravo pitanje rješavanja tog sukoba problem kojim se bavi ovaj doktorski rad. Naime, cilj ovog doktorskog rada jest pružiti kritičku analizu pravnog okvira u okviru kojeg se rješava sukob između autorskog prava, s jedne strane, i osiguranja društvenog dijaloga u okviru obrazovanja, s druge strane. Pravni okvir koji je predmet analize jest pravni okvir Europske unije, a termin društveni dijalog podrazumijeva stjecanje nezaštićenih ideja i znanja kroz kreativna djela zaštićena autorskim pravom. Drugim riječima, istraživačko pitanje kojim se bavi ovaj rad jest kako i pod kojim uvjetima Europska unija osigurava društveni dijalog i protok znanja i ideja u obrazovnom sustavu kada regulira autorsko i srodna prava u okviru zajedničkog unutarnjeg tržišta. Sam rad je podijeljen u dva dijela i pet poglavlja. Naslov prvog dijela jest „Kreativnost, kreativni proces i autorsko pravo“ i obuhvaća dva poglavlja (drugo i treće poglavlje). U drugom poglavlju ovaj rad pristupa pitanju kreativnosti i kreativnog procesa iz perspektive osobe autora/kreatora dok treće poglavlje analizira svrhu kreativnih djela iz perspektive publike, korisnika tih djela. Naime, i jedno i drugo poglavlje analiziraju pitanje društvenog dijaloga između autora i publike putem kreativnih djela. Razlika je, međutim, u tome što drugo poglavlje razmatra pojavu društvenog dijaloga kao bitan preduvjet daljnje kreativnosti dok treće poglavlje razmatra pojavu društvenog dijaloga kao pokretača društvenog razvoja i osobnog razvoja pojedinca, s naglaskom na obrazovni sustav. Ovaj dio doktorskog rada uvelike se oslanja na već postojeća znanja iz drugih društvenih i humanističkih znanosti te služi radi razumijevanja društvenih odnosa koje u većoj ili manjoj mjeri uređuju norme autorskog prava, a sve u cilju dobivanja kritičke analize pravnog okvira. Drugi dio ovog rada, kao i pripadajuće četvrto poglavlje, nosi naziv „Autorsko pravo Europske unije“ i središnji je dio u okviru kojeg se razmatra istraživačko pitanje. Naime, cilj ovog rada jest utvrditi da li i na koji način autorsko pravo Europske unije osigurava društveni dijalog (u okviru obrazovnog sustava). Autorsko pravo Europske unije, pri tome, označava pravna pravila unutarnjeg tržišta kojima se uređuje materija autorskog i srodnih prava, uključujući pored zakonodavnih akata i presude Suda Europske unije kao relevantnih pravnih izvora. S obzirom na takav razvoj u okviru uređenja unutarnjeg tržišta, predmet analize su zapravo dva različita pravna okvira. Zakonodavni akti su većinom doneseni na temelju članka 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te stoga čine jedan pravni okvir. Međutim, prije njihovog donošenja, pitanja autorsko pravne problematike na europskoj razini rješavale su se presudama Suda Europske unije. Naime, autorskopravna ovlaštenja predstavljala su prepreku temeljnim tržišnim slobodama te je Sud Europske unije kroz interpretaciju odredaba ugovora o temeljnim slobodama ujedno i postavljao pravila i temelje autorskog prava Europske unije. Stoga, pravila ugovora o temeljnim tržišnim slobodama (ponajprije sloboda kretanja roba i usluga) predstavljaju drugi pravni okvir u okviru kojeg se razvijalo autorsko pravo Europske unije te koje je stoga također i predmet analize ovog rada. Ova dva pravna okvira ujedno odgovaraju i dvjema metodama integracije tržišta – pozitivnoj i negativnoj integraciji u kojima dominantnu ulogu preuzima zakonodavstvo (u slučaju pozitivne integracije) odnosno Sud Europske unije (u slučaju negativne integracije). Analiza tih dvaju pravnih okvira usmjerena je na utvrđivanje položaja društvenog dijaloga. Međutim, društveni dijalog nije pravni pojam koji kao takav postoji u zakonodavstvu niti je istim prepoznat kao cilj koji se harmonizacijom nacionalnih zakonodavstava želi postići. Ipak, zakonodavstvo Europske unije kojim se regulira autorskopravna materija, navodi određene neekonomske ciljeve poput „održavanje i razvoj kreativnosti“ te „promocija učenja i diseminacija kulture“. Sadržaj tih ciljeva sadržajno se preklapa s pojmom društvenog dijaloga te je stoga analiza položaja takvih ciljeva u pravnom okviru autorskog prava Europske unije relevantna za utvrđivanje položaja društvenog dijaloga. Stoga je napravljena analiza takvih ciljeva i načina njihova ostvarivanja radi utvrđivanja kako i na koji način Europska unija osigurava društveni dijalog i protok znanja i ideja prilikom regulacije autorskopravnih pitanja u unutarnjem tržištu. Nakon analize pravnih okvira u kojima se razvilo autorsko pravo Europske unije, peto poglavlje je potom usmjereno na analizu pravnih odredaba kojima se reguliraju ograničenja i iznimke autorskog prava za svrhu obrazovanja. Naime, ovim se odredbama primarno regulira sukob suprotstavljenih interesa stoga je položaj tih normi od presudne važnosti za utvrđivanje važnosti i položaja koje Europska unija pridaje osiguranju društvenog dijaloga u obrazovnom sustavu. Konačno u posljednjem poglavlju iznose se zaključci iz kojih je razvidno da u oba pravna okvira prednost ima autorskopravna zaštita dok doseg normi koje osiguravaju ispunjavanje drugih ciljeva, pa tako i osiguranje društvenog dijaloga, ovisi o njihovom ekonomskom utjecaju na način da ako je ekonomski utjecaj jači, traži se stroža i uža interpretacija norme. Time se preostalim ciljevima i interesima koji su u većoj ili manjoj mjeri suprotstavljeni autorskopravnoj zaštiti daje podredna uloga te je njihovo ostvarivanje moguće samo ako ne ugrožavaju primarni cilj osiguranja adekvatne nagrade za autore.