Ovaj rad se sastoji od tri dijela. Prvi dio se odnosi na institut dodatnog stručnog osposobljavanja odnosno usavršavanja službenika, sadrži i komparaciju s privatnim sektorom kroz zakonodavni okvir, te oblike i metode osposobljavanja unutar državne uprave. Drugi dio se odnosi na Državnu školu za javnu upravu kao središnje, ali ne i jedino, tijelo za osposobljavanje i usavršavanje. Ovaj dio, sukladno obavljenom interview-u, sadrži opće informacije, te analizu odabrane kategorije programa. Treći dio se odnosi na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa kroz teorijski, zakonodavni i iskustveni dio koji je baziran na iskustvu osoba koje su sudjelovale u stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa. Iako stručno osposobljavanje nije usko vezano za klasično usavršavanje i osposobljavanje već „postojećih“ službenika, ono je itekako bitno budući da je to priprema budućih službenika za ulazak u radni odnos, odnosno službu što je prvi korak, odnosno sami početak. Ono pripada javnoj politici aktivnog zapošljavanja i stjecanja radnog iskustva. Pravila vezana za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, kao to su iznosi naknade, plaćanje prijevoza i slično, se mijenjaju u kratkom vremenom periodu, te se podaci odnose na pravila koja su vrijedila do ili tijekom pisanja ovog rada.