Cilj ovog rada je prikazati i analizirati teorijske i empirijske spoznaje o konceptima resocijalizacije i socijalne reintegracije zatvorenika. Zatvorenici i bivši zatvorenici su jedna od najstigmatiziranijih skupina u našem društvu, stoga je potrebno razmotriti izazove i poteškoće s kojima se suočavaju po ulasku, ali i izlasku iz penalne ustanove. Istraživanja su pokazala da samo kazna zatvora nije dovoljna kako bi se ponašanje počinitelja kaznenog djela promijenilo i odvratilo od ponovnog kršenja pravnih normi, već je nužan sveobuhvatni pristup i tretmansko djelovanje. Sukladno tome, neophodnim se pokazalo razvijanje mjera i postupaka koji odgovaraju zatvorenicima s obzirom na njihove osobine i potrebe kako bi se ostvario puni potencijal zatvorskih tretmana. Povratak u zajednicu je za mnoge zatvorenike zahtjevan proces te im je po izlasku iz zatvora neophodno omogućiti plan podrške od strane stručnjaka, obitelji i društva kako bi se što uspješnije socijalno reintegrirali. Važnu ulogu pri tome ima sustav socijalne skrbi s obzirom na širok spektar djelovanja. Ono što se pokazalo da onemogućava uspješnu resocijalizaciju i reintegraciju su neinformiranost počinitelja kaznenih djela, nedovoljna sredstva za zadovoljenje specifičnih potreba te nedostatna provedba programa za zatvorenike koji se provode neposredno prije te po otpustu iz penološke ustanove. Smatra se da je za rješavanje navedenih poteškoća potrebno daljnje istraživanje i unaprjeđivanje prakse u ovom području te interdisciplinarna suradnja različitih dionika kao što su zatvorski sustav, probacija, sustav socijalne skrbi i lokalna zajednica.