Međunarodni institut za Planiranje Obrazovanja definirao je tri osnovna načela u decentralizaciji obrazovanja: politički legitimitet, stručnu ekspertizu i tržišnu efikasnost od kojih svaki daje veću ili manju ovlast u odlučivanju, pravnom formuliranju i financiranju obrazovnog sustava od strane lokalnih jedinica.Period od osamostaljenja Republike Hrvatske pa sve do 2000. godine obilježio je strogo centralizirani sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja dok je s druge strane sustav predškolskog odgoja i obrazovanja već u ovom periodu bio u isključivoj nadležnosti jedinica lokalne samouprave. zakonskim izmjenama iz 2001. godine u sustavu obrazovanja došlo se do koncepcije decentralizacije u kojoj su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave uglavnom izvršitelji poslova koje im je propisala središnja država. Stoga se može postaviti legitimno pitanje je li u promatranom razdoblju provedena decentralizacija obrazovnih sustava ili se radi o pukoj delegaciji poslova središnje države. Zakonom o odgoju i obrazovanju detaljno je propisano što se sve financira i sufinancira sredstvima državnog proračuna, a što sredstvima proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kojima je ostavljena mogućnost da utvrde šire javne potrebe u školstvu koje će onda financirati vlastitim prihodima. Decentralizacija osnovnog i srednjeg obrazovanja nije provedena tako da ojača lokalnu autonomiju već tako da u stanovitoj mjeri uključi jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave tek u financiranje tih djelatnosti pri čemu treba naglasiti kako često županije preuzimaju nadležnosti za općine te direktno pružaju usluge.Obzirom na postojeću situaciju decentralizacije obrazovanja u Republici Hrvatskoj razvidna su dva puta u daljnjem razvoju ovoga sektora. Prva mogućnost je zadržavanje trenutnog stanja decentralizacije obrazovanja koja je provedena 2001. godine, a drugi put vodi u nastavak temeljitije decentralizacije koju nije moguće provesti bez promjene teritorijalne strukture lokalne i područne (regionalne) samouprave jer se jedino na taj način može osnažiti širenje samoupravnog djelokruga i samostalnost lokalnih jedinica pa i u sustavu obrazovanja. Također valja razmotriti i sustav uvođenja vaučera koji bi predstavljali ekvivalent troškova obrazovanja po učeniku, a koje bi učenici zatim mogli utrošiti prema vlastitom nahođenju neovisno radi li se o privatnoj ili javnoj obrazovnoj ustanovi kao i preispitati mogućnost udruživanja trenutnih kapaciteta jedinica lokalne samouprave koje mogu preuzeti financiranje decentraliziranih funkcija osnovnog obrazovanja onih lokalnih jedinica kojima je to veći problem.