Sažetak | Nepredvidivost svakidašnjeg života nas često stavlja u situaciju u kojoj moramo donijeti tešku odluku, izabrati između dva ili više rješenja od kojih niti jedno nije poželjno, ali je istovremeno nužno kako bi se ostvario željeni ishod. Drugim riječima, između dva zla izabrati ono manje. Naime, mogućnost naći se pred takvim izborom, pogotovo u današnje vrijeme okarakterizirano brzim načinom života i mnogobrojnim nepredvidivim situacijama i opasnostima, izraženija je no ikad. Ponekad će se tu raditi o beznačajnim i rutinskim životnim situacijama, a katkad će cijela situacija poprimiti ozbiljniji karakter. Jedan od potonjih slučajeva kod kojeg fakultativno djelovanje povodom kakve opasnosti ispunjava zakonom definirane pretpostavke čl. 22. novog KZ / 11, manifestirat će se kao djelovanje u krajnjoj nuždi čime će ujedno postati u najmanju ruku društveno indiferentno, a u određenim situacijama čak i društveno prihvatljivo ponašanje.Kako navodi Zuglia, dok je ljudski um bio usredotočen na postavljanje apsolutnih granica prava i neprava, paralelno su se razvijala dva instituta: krajnja nužda i nužna obrana, koji omogućavaju prelazak granice prava i neprava i iste pretvaraju, uz ispunjenje određenih uvjeta, u relativne. Sama transformacija stavova spram tog instituta počinje uvođenjem koncepta krivnje u konstrukciju kaznenog djela, a time i eliminaciju objektivne odgovornosti, pa zakonodavac i sudac moraju sada drugačije prosuđivati pitanje kaznenog djela.One povrede koje su nastale u krajnjoj nuždi su u povojima ovog instituta bile opravdane mimikrijom u carstvu ideja tako da se krajnja nužda temeljila na neubrojivosti ili neodoljivoj sili. |