Ovaj rad bavi se problematikom određivanja mjerodavnog prava za sklapanje i razvod braka s međunarodnim elementom. Prije pristupanja određivanju mjerodavnog prava za sklapanje i razvod braka, definiram elemente (obilježja) koji neki brak, odnosno razvod takvog braka čine međunarodnim. Nakon toga, analiziram stanje u hrvatskom zakonodavstvu, točnije u Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima iz 1991. godine. To je bio bivši savezni ZRS iz 1982. koji je hrvatskim Zakonom o preuzimanju ZRS od 26. lipnja 1991. pretočen u hrvatsko zakonodavstvo. Na temelju čl. 32. ZRS određuje se državljanstvo za svaku osobu kao poveznica u određivanju mjerodavnog prava u vezi uvjeta za sklapanje braka. U čl. 32.st.2. definira se pravilo neposredne primjene kojim se ujedno vrši pozitivna funkcija javnog poretka. Čl. 33. ZRS definira mjerodavno pravo za oblik braka. Nevažnost braka (nepostajanje i ništetnost) određuje članak 34. ZRS dok se u čl. 35. određuje mjerodavno pravo za razvod braka na temelju poveznice državljanstva u vrijeme podnošenja tužbe za razvod braka uz pravila neposredne primjene koja upućuju na primjenu hrvatskog prava ako bi brak na temelju mjerodavnog prava bio nerazvediv. Nakon usporedbe s komparativnim pravom i kratkim osvrtom na hrvatsko zakonodavstvo, analiziram Uredbu Vijeća (EU) br. 1259/2010 o provedbi pojačane suradnje u području prava mjerodavnog za razvod braka i zakonsku rastavu (Uredbu Rim III). Riječ je o prvom obliku pojačane suradnje u povijesti Europske unije kojom se po prvi puta uređuju kolizijskopravni aspekt glede razvoda i rastave braka na razini Europske unije. Uredba daje mogućnost bračnim drugovima da izaberu pravo mjerodavno za razvod i zakonsku rastavu pod uvjetom da je to pravo zemlje s kojim su posebno povezani. Uredba također daje odgovor u slučaju kada stranke nisu izabrale mjerodavno pravo. Rad završavam zaključkom da bi Republika Hrvatska trebala prihvatiti Uredbu Vijeća (EU) br. 1259/2010 o provedbi pojačane suradnje u području prava mjerodavnog za razvod braka i zakonsku rastavu (Uredbu Rim III) jer se time ispunjava glavna zadaća međunarodnog privatnog prava a to je da se na privatnopravne situacije s međunarodnim elementom primijenjuje pravo koje je s tom situacijom u najužoj, bitnoj vezi.