Kontrola uprave putem sudova se tijekom povijesti pokazala učinkovitim instrumentom kojim se nadzirala zakonitost rada uprave. Sudovima je dodijeljena ta povijesna zadaća upravo zbog njihove stručnosti i organizacijske neovisnosti od djelovanja uprave. Zbog toga i sudstvo danas predstavlja djelotvoran oblik pravnog nadzora uprave kojim se nastoji potpuno potisnuti arbitrarnost djelovanja uprave i zaštititi ljudska prava i temeljne slobode. U ovom radu se opisuje razvoj sudske kontrole uprave u Hrvatskoj od trenutka njezinog nastanka u Austro Ugarskoj zaključno sa reformom upravnog spora 2012. godine. Taj razvoj je obilježen različitim normativnim rješenjima i organizacijskim oblicima putem kojih se taj nadzor provodio. Međutim, ono što valja odmah istaknuti jest činjenica da je Hrvatska tijekom povijesti bila teritorijalno rascjepkana u više državno-političkih uređenja tako da nikada nije postojao jedinstven Upravni sud za Hrvatsku osim u određenim iznimkama npr. Banovina Hrvatska i Nezavisna Država Hrvatska. Teritorijalnu razdjeljenost je pratila stoga pravna razjedinjenost koja je redovito išla na štetu Hrvatske i oslabljivala njezin ionako slab politički položaj. Primjetno je također u tom razvoju, da je hrvatski sustav upravnog sudovanja bilo samostalno bilo u okviru šire državnopravne zajednice prihvaćao samo ona normativno- organizacijska rješenja prethodnih sustava i to prije svega iz nekih ideoloških razloga koja bi potom iskoristio kao nacrt za stvaranje potpuno novog sustava upravno sudskog nadzora uprave. Taj razvoj je uvelike bio dinamičan, ali uvijek sa ciljem stvaranja stabilnog sustava upravno sudskog nadzora uprave. Pa i Republika Hrvatska je preuzela Zakon o upravnim sporovima iz SFRJ koji je ubrzo pokazao čitav niz nedostataka u praksi, od kojih se najviše ističe pitanje neusklađenosti sa pravnom stečevinom Europske unije u mnogim odredbama. Ujedno je to bio razlog za provođenje sveobuhvatne reforme upravnog spora 2012. godine, kojim se sustav hrvatskog upravnosudskog nadzora uprave trebao potpuno ujednačiti sa europskim zakonodavstvom. Tek se provedbom reforme upravnog spora može govoriti o izvornom hrvatskom sustavu upravnosudskog nadzora uprave iako se pokazalo da je i on donio nekih nelogičnosti kojima se ozbiljno dovodila u pitanje praksa dotadašnjeg upravnog sudovanja. U svakom slučaju, vrijeme će pokazati što bi trebalo opet mijenjati, a što bi pridonijelo funkcionalnosti i učinkovitosti sustava da odgovori zahtjevima koji dolaze pred njega.