U ovom radu prikazat ću institut koncesije na pomorskom dobru uređen u hrvatskom zakonodavstvu. Pomorsko dobro je najbogatiji prirodni resurs Republike Hrvatske. Pomorsko dobro se sastoji od unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora, njihovog dna i podzemlja, te dijela kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Kao opće dobro, pomorsko dobro je na upotrebi svih i ne može biti predmet prava vlasništva niti drugih stvarnih prava. Međutim, često se javlja potreba za isključivanjem pojedinih dijelova pomorskog dobra iz opće upotrebe. Razni su razlozi za takvo postupanje, počevši od funkcionalnih razloga poput izgradnje raznih vrsta infrastruktura pa do gospodarskih razloga turističke prirode zbog kojih se grade luke, plaže, hoteli i ispunjavaju svi ostali zahtjevi u skladu s turističkim trendovima. Upravo institut koncesije na pomorskom dobru omogućuje dio pomorskog dobra isključiti iz režima općih dobara i povjeriti ga određenom pravnom subjektu na gospodarsko iskorištavanje ili posebnu upotrebu. Time se ostvaruju višestruke koristi – pomorsko dobro se ne zapostavlja već se održava, unapređuje i gradi te tako postaje sve interesantnije društvenoj zajednici. Koncesije na pomorskom dobru su uređene Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama . Zakon o koncesijama je krovni zakon za sve koncesije koje se daju u raznim društvenim područjima i nužno je da su svi posebni zakoni, koji uređuju postupke davanja koncesija u pojedinim upravnim područjima, u skladu s njim. Tu se javlja problem jer Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nije usklađen sa Zakonom o koncesijama. To stvara pravnu nesigurnost koju je nužno otkloniti usklađivanjem spomenutih zakona. Harmonijom tih propisa će se olakšati dodjela koncesija na pomorskom dobru, bez nejasnoća i mogućih dvojbi oko postupovnih odredbi, ali i učiniti pravni poredak čvrstim čuvarom prirodnih dobrobiti koje imamo.