Procesom globalizacije i rastom međudržavne interakcije otvara se prostor za razvoj pravnih instituta s međunarodnim elementom. Među njih spada i međunarodno posvojenje, koje se nameće kao jedno od potencijalnih rješenja kad se tiče zaštite djece bez adekvatne roditeljske skrbi. Kroz rad je izložena geneza instituta posvojenja sa stranim elementom, specifičnosti koje ga razlikuju od domaćeg (unutarnjeg) posvojenja, te su istaknuti bitni međunarodni dokumenti koji su omogućili njegovu evoluciju, s posebnim naglaskom na Hašku konvenciju o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem. Smisao posvojenja djeteta jest stvaranje zamjenske skrbi za dijete, a potom i ostvarivanje roditeljstva pravnim putem. Kroz posvojenje se djetetu osigurava zaštita i mogućnost življenja u obiteljskom okruženju, smatra se najkvalitetnijim i najprimjerenijim trajnim oblikom skrbi za djecu u okviru trenutno ponuđenih zakonskih mjera. Prilikom zasnivanja posvojenja zakonodavac se vodi načelom najboljeg interesa djeteta. Svakom djetetu se mora prići individualno, nema generaliziranja, odluka mora biti primjerena konkretnoj osobi (djetetu), okolnostima, društvenom kontekstu koji je uključen, pored pravnog okvira, i kulturološkim, običajnim, religijskim i drugim faktorima koji se isprepliću. Međunarodno posvojenje je postalo aktualno tek posljednjih nekoliko desetljeća, tek tada postaje predmetom intenzivnijeg rada stručnih i znanstvenih krugova. Konstantan rad na unaprjeđenju postojeće zakonske regulative predstavlja imperativ, te se stavlja na zadatak nacionalnim zakonodavstvima da kroz rad stručnjaka različitih profila pronalaze i usavršavaju mehanizme za rješavanje ove problematike.