U Republici Hrvatskoj postoje dva pravna temelja nasljeđivanja zakon i oporuka. Ostavitelj sam odlučuje želi li očitovati svoju volju ili će se njegova ostavina rasporediti prema zakonskim odredbama koje su dispozitivne pa se primjenjuju ukoliko oporuke nema ili ne može proizvoditi učinke. U odnosu između zakona i oporuke u načelu je oporuka jača pravna osnova od zakona. Načelo neće biti primjenjivo u svim situacijama s obzirom da sloboda oporučnog raspolaganja postoji, ali nije neograničena. Ograničenja se u prvom redu odnose na određeni krug osoba koja imaju pravo na dio nasljednikove ostavine bez obzira na njegovu volju i to su tzv. nužni nasljednici. Osnovu za stjecanje tog nužnog nasljednog prava daju im striktne zakonske norme pa će raspolaganja suprotna tim odredbama biti pobojna. Oporuka je jači pravni temelj od onoga koji za nasljeđivanje daju dispozitivne zakonske norme, ali je slabiji od onoga koji daju striktne zakonske norme. Postojanje oporuke samo po sebi nije dovoljno da oporuka proizvede valjane pravne učinke. Svrha mogućnosti sastavljanja oporuke je dati pravo ostavitelju da sam odluči kako i kome će rasporediti svoju ostavinu nakon smrti. Zakon ipak propisuje određene pretpostavke koje osoba mora ispuniti prilikom sastavljanja da bi se nešto moglo nazvati oporukom koja može proizvoditi pravne učinke. U ovom radu obraditi će se pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi oporuka bila valjana, odnosno razlozi iz kojih se oporuka može poništiti. Naglasak će biti na prikazu kako su se postupak i razlozi mijenjali od Austrijskog Općeg građanskog zakonika (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch) pa sve do Zakona o nasljeđivanju iz 2003. koji je danas na snazi u Republici Hrvatskoj. Pravni poslovi mogu se pobijati ukoliko postoje odredbe koje su pobojne. Naglasak će biti na tome da se vidi kako se kroz promjenu zakona koji su se primjenjivali na nasljeđivanje odnosno na samu oporuku mijenjali razlozi zbog kojih je oporuka bila ništava, odnosno pobojna.