Kod rješavanja sporova s međunarodnim obilježjem bitno je razlikovati dva temeljna pitanja: a) primjenjuje li sud strano pravo po službenoj dužnosti ili njegova primjena ovisi o volji stranaka? b) kako utvrditi sadržaj stranog prava? Uz ta dva glavna pitanja postoje još dva koja su s njima usko povezana: c) mogu li se ulagati pravni lijekovi u slučaju neprimjene ili pogrešne primjene stranog prava? d) kako treba postupiti prvostupanjski sud u slučaju da ne može utvrditi sadržaj stranog prava na koje ga je uputilo domaće kolizijsko pravilo? U odgovoru na ta pitanja razlikuju se tri gledišta u poredbenom pravu: 1. Prema prvom, načelo iura novit curia (sud mora poznavati pravo; sud poznaje pravo) vrijedi i za domaće i za strano pravo te bi, u skladu s tim načelom, sudac po službenoj dužnosti morao poznavati strano pravo i primijeniti ga. 2. Prema drugom gledištu, strano se pravo smatra činjenicom na koju se treba pozvati ukoliko se želi njegova primjena i koju treba dokazati uz pomoć vještaka ili nekog drugog dokaznog sredstva; u suprotnom sud će u tom sporu odlučiti na temelju domaćeg prava. 3. Treće stajalište stoji između navedena dva i uključuje pravne poretke koji ostavljaju sucu da sam odluči hoće li uzeti u obzir mogućnost da mora primijeniti strano pravo te hoće li tražiti dokaz o mjerodavnom stranom pravu. Poredbenopravnim prikazom njemačkog, francuskog, engleskog i hrvatskog pravnog sustava vidljivo je da među pravnim sustavima pojedinih zemalja postoje znatne razlike. U nekim zemljama kolizijska pravila smatraju se prisilnim propisima i sudovi su ih dužni primjenjivati po službenoj dužnosti, kao što je slučaj u Hrvatskoj i Njemačkoj. Za razliku od toga, u Engleskoj se strano pravo smatra činjenicom te se stranke moraju na njega pozvati pošto ga sud ne primjenjuje po službenoj dužnosti jer ga ni ne smatra pravom, a samim time ni ne utvrđuje njegov sadržaj osim ako to od njega zahtijevaju obje stranke. Između ova dva tipa sustava nalazi se francuski sustav koji je, dakle, mješavina spomenuta dva sustava. Francuski sud mora primijeniti kolizijsko pravilo i strano pravo samo ako se radi o pravilu koje je sadržano u konvenciji koja je na snazi u Francuskoj ili ako se radi o sporu koji se tiče prava kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Da bi se razlike između pravnih sustava europskih zemalja što više smanjile provodi se unifikacija međunarodnog privatnog prava, najvećim dijelom donošenjem konvencija. Što se tiče primjene stranog prava, najznačajnija konvencija kojom je uređeno to pitanje je Londonska konvencija o obavijestima o stranom pravu koja je sastavljena u Londonu 7. lipnja 1968. godine, a koju je Republika Hrvatska potpisala 18. lipnja 2013. godine.