Kao odgovor na društveno neprihvatljive načine ponašanja i oblike sukobljavanja sa zakonom, kazna zatvora oduvijek je predstavljala sredstvo kojim će pojedinca kazniti za učinjenu štetu. Iako je uvijek bila slično promatrana, svrha zatvora povijesno se mijenjala, a danas označava ograničenje pojedinčeve slobode radi njegove pravilne rehabilitacije i socijalne reintegracije, odnosno pripreme za drugačiji te zakonski prihvatljiv život na slobodi. Zatvorenici od prvoga dana služenja kazne zatvora prolaze kroz različite tretmane usmjerene na njihovo obrazovanje, rad i motivaciju za promjenom, a prilagodba na uvjete u kojima su lišeni slobode i nemoćni u slobodnom raspolaganju vlastitim životom nije niti malo lagan zadatak. Rad sa zatvorenicima prilikom izdržavanja kazne zatvora vrlo je bitan jer ih se na taj način priprema na povratak u zajednicu, no danom prestanka izvršavanja kazne ne prestaje i potreba za pomoći koja im je nužna u različitim aspektima – financijskom, stambenom, psihološkom i obiteljskom. Bivšim zatvorenicima se, suradnjom stručnjaka različitih područja, treba osigurati kvalitetno i podržavajuće okruženje koje će im pomoći pri integraciji u okolinu kojoj je nekada pripadao, a koja će spriječiti njegov povratak u kriminalni svijet. Iako su priprema zatvorenika na otpust i njihov poslijepenalni prihvat zakonski i teorijski detaljno uređeni, i dalje postoji potreba za unapređenjem praktičnoga dijela i tretmana zatvorenika prilikom izdržavanja kazne zatvora, ali i nakon njezina odsluženja.