Skrb o starijim osobama kao i institucionalni smještaj starijih osoba u Republici Hrvatskoj postaje sve važnija tema obzirom na pojavnost sve većeg broja starijih osoba u populaciji Republike Hrvatske. Smanjenje broja potencijalnih pružatelja neformalne skrbi, dugotrajna skrb kao i produljenje životnog vijeka starijih osoba dovodi do porasta potražnje za smještajem u domovima socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe. Institucije čiji je osnivač država se trenutno smatraju najpoželjnijima ponajprije zbog ekonomske prihvatljivosti krajnjem korisniku usluge smještaja. Starost kao i promjene koje neminovno prate to životno razdoblje postaju svojevrsni tabu o kojem se premalo govori te se nedovoljno naglašava važnost prava starijih osoba na dostojanstven život. Službeni pokazatelji o sve starijem stanovništvu kroz obiteljski i društveni status dovode do potrage za odgovorom jesu li starije osobe socijalni kapital ili trošak društvu? Promjene u obiteljskim strukturama mijenjaju društveni status starijih osoba gdje ih se više ne uvažava kao jednako vrijedne članove obitelji od kojih možemo puno naučiti, štoviše sustavno ih se isključuje ili se umanjuje važnost njihove uloge u obitelji. Institucionalni smještaj sve ranije postaje uobičajena praksa skrbi o starijim članovima obitelji jer mlađi članovi koji su u radnom odnosu nisu u mogućnosti skrbiti o njima. Uočavaju se sve veći problemi u institucionalnom smještaju starijih članova obitelji te se postavlja pitanje ekonomske prihvatljivosti smještaja. Nedovoljan broj smještajnih kapaciteta, preduge liste čekanja na smještaj te financijska dostupnost kao i nesrazmjer cijene smještaja u odnosu na prosječni iznos mirovine u Republici Hrvatskoj su vodeći problemi s kojima se suočava starija poulacija. Sagledavanjem problematike smještaja starijih osoba dolazimo do poražavajućih rezultata koji govore u prilog izloženosti nepovoljnim socijalnim politikama zbog kojih starije osobe postaju visoko rizična skupina s umanjenom mogućnošću dostojanstvenog života u starosti.