Kazna je najstarija kaznena sankcija. Definiramo je kao zlo koje se nanosi počinitelju zbog onoga što je učinio. Međutim, postavlja se pitanje koliko je kazna zaista djelotvorna, odnosno odvraća li počinitelje kaznenih djela od ponavljanja istih i koliko uistinu ispunjava svoju kranju svrhu, a to je rehabilitacija osuđenika u društvenu zajednicu. Hrvatski kazneni zakon poznaje tri vrste kazni: novčanu kaznu, zatvor i dugotrajni zatvor. One mogu biti glavne i sporedne. Glavne su one kojima se želi ostvariti svrha kažnjavanja, a sporedne one kojima se samo pojačava učinak glavne kazne. Novčana kazna može se izreći kao glavna i sporedna, a zatvor i dugotrajni zatvor samo kao glavne kazne. Kad zakon za određeno kazneno djelo propisuje kaznu zatvora do tri godine, sud može izreći novčanu kaznu kao glavnu (čl. 40. st. 4). Za kaznena djela počinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se počinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora (čl. 40 st. 5.). Bivši jugoslavenski Krivični zakonik iz 1951. poznavao je kao sporedne kazne ograničenje građanskih prava, zabranu bavljenja određenim zanimanjem, ali je novelom iz 1959. oduzimanje građanskih prva ukinuto.