Republika Hrvatska donijela je svoj prvi Zakon o koncesijama 1990. godine. To je označilo bitan pomak u Hrvatskom gospodarstvu te vrlo značajan institut u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Manjkavost ovog Zakona je ta što je sadržavao samo deset članaka te je stoga bio nedostatan za uređenje jedne ovako bitne materije prava. Do 2012. godine, kada je donesen novi Zakon o koncesijama prilagođen Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o dodjeli ugovora o koncesijama, donesene su još dvije verzije zakona. Prirodna dobra Republike Hrvatske su dobra od interesa za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu. Stoga su pitanja koncesije na prirodnim dobrima strogo regulirana i nadzirana posebnim propisima, ovisno o tome za koje se dobro daje koncesija, i Zakonom o koncesijama kao lex generalis u postupku davanja prirodnog dobra u koncesiju. U radu se analizira postupak davanja koncesije te sklapanje ugovora o koncesiji na prirodnim dobrima Republike Hrvatske, točnije koncesija za pomorsko dobro, za gospodarsko iskorištavanje voda, za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika te ostalih mineralnih sirovina te za turistička zemljišta neprocijenjena u postupku pretvorbe i privatizacije u vlasništvu ili suvlasništvu Republike Hrvatske.