Svjedok je osoba različita od okrivljenika, dakle protiv koje se ne vodi kazneni postupak, a koja posjeduje određena saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku i zbog toga je tijelo koje vodi kazneni postupak poziva da pred njim da svoj iskaz. S obzirom na to na koji način svjedok dolazi do saznanja o određenim činjenicama razlikujemo dvije vrste svjedoka. Prva vrsta su svjedoci koji iz vlastitog opažanja dolaze do saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku, a zovemo ih svjedoci očevici. Druga vrsta svjedoka su svjedoci koji do saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku dolaze tako da ih čuju od drugih osoba i oni su svjedoci po čuvenju. Svjedočenje je postupovna radnja izvođenja dokaza, a koju provodi tijelo koje vodi kazneni postupak, dok je svjedok dokazno sredstvo pomoću kojeg se izvodi dokaz, a dobiveni iskaz svjedoka je dokaz u kaznenom postupku. Svjedočenje se smatra općom građanskom dužnošću. Svjedok u kaznenom postupku ispituje se najprije u postupku istrage, a potom i na raspravi. Ukoliko neki svjedok nije ispitan u istrazi svejedno može biti pozvan i ispitan kao svjedok na raspravi. Iskaz svjedoka smatra se najvažnijim dokazom u kaznenom postupku jer se ta vrsta dokaza najviše pojavljuje u praksi. Ocijeniti iskaz svjedoka znači izvesti konačni zaključak o činjenici zbog koje je i provedeno ispitivanje svjedoka, a da bi se iskaz moglo tako ocijeniti, trebalo bi da bude istinit, potpun i pouzdan te dobiven na zakonom propisan način za ispitivanje svjedoka. Ne postoji jedinstveni obrazac po kojem svaki čovjek opaža činjenice i po kojemu bi se moglo zaključiti je li određena osoba mogla ili morala nešto zapaziti. Upravo zbog toga, nužno je u svakom pojedinom slučaju ispitati sve osobe koje su prisustvovale nekom događaju jer jedino tako se može dobiti najpotpunija moguća predodžba o konkretnom događaju.