U ovom radu bavit ću se jednom od mana volje u građanskom pravu odnosno simulacijom. Valjano i suglasno očitovanje volje predstavlja jednu od pretpostavki čije je ispunjenje nužno za nastanak valjanog pravnog posla stoga se u prvom dijelu rada posvećuje pozornost očitovanju, ali i manama volje. Simulacija predstavlja manu volje kod koje izostaje stvarna i ozbiljnja volja strana za sklapanjem pravnog posla i stoga za posljedicu ima ništetnost pravnog posla. Prvenstveno regulirana u okviru obveznog prava kao dijela građanskog prava, izlaže se regulacija simulacije prema Zakonu o obveznim odnosima. Budući je svoju primjenu pronašla i izvan područja građanskog prava, u radu se prikazuje i primjena simulacije u drugim pravnim područjima kao i uređenje simulacije prema relevantnim zakonima u tim pravnim područjima. Korištenje simulacijom radi zaobilaženja prava i postizanja ekonomske koristi čini simulaciju oblikom djelovanja protivnom osnovnim načelima pravnog poretka. U radu je dan prikaz raznih slučajeva iz sudske prakse, ne radi prikaza kako se služiti simuliranim pravnim poslom u praksi već kako ostvariti učinkovitu zaštitu od zaobilaženja prava i smisla zakona kao i zaštitu trećih savjesnih osoba kod simuliranih pravnih poslova, te koji su pravni učinci i posljedice simuliranih pravnih poslova.