Ovaj rad predstavlja pokušaj autorice prikazati specifičnosti uređenja radnih sporova u Zakonu o parničnom postupku i Zakonu o radu uz pogled na sudsku praksu. U prvom dijelu rada autorica ukratko iznosi okolnosti donošenja Zakona o parničnom postupku te načina na koji su radni sporovi definirani tim zakonom te usporedbu sa redovitim postupkom u svrhu utvrđivanja razlika između njih. Autorica će također proučavati evoluciju bitnih odredbi s ciljem da se utvrdi da li se zaštita radnika drastično mijenjala kroz vrijeme, odnosno da li se njihova zaštita bitno proširivala ili sužavala. U nastavku autorica rada ukratko iznosi okolnosti donošenja Zakona o radu zajedno sa njegovim izmjenama i dopunama i obrazlaže pretpostavku radnika kao slabije strane u radnopravnom odnosu, odnosno radnom sporu. Potom se prelazi na analizu pojedinih odredbi obaju zakona koje reguliraju radne sporove. Nakon toga će se analizirati relevantne odredbe Ovršnog zakona radi prisilnog ostvarivanja prava koje je jedna od stranaka stekla na završetku parničnog postupka, odnosno donošenjem pravomoćne i ovršne sudske odluke. Ukoliko stranka koja je izgubila u parničnom postupku ne želi izvršiti ono što joj je naloženo u sudskoj odluci, protivna strana može svoje pravo ostvariti prisilnim putem, to jest pokretanjem ovršnog postupka. Ovršnim zakonom je na poseban način regulirano vraćanje radnika na rad pa je iz tog razloga ovo bitno spomenuti u radu. Osim gore navedenih zakonskih propisa kroz rad će se navesti i analizirati odgovarajuća sudska praksa i na kraju će biti napisan zaključak kao i sva literatura koja je korištena prilikom pisanja istog.