Klauzula najpovlaštenije nacije (most favoured nation clause, most favoured nation treatment clause ; dalje KNN) može se definirati kao slučajni sastojak međunarodnog ugovora (accidentalia negotii) s kojim se države koje su ga sklopile obvezuju da drugu državu ugovornicu, ili osobe ili stvari koje su s njom povezane neće staviti u položaj koji je nepovoljniji od položaja kakvog priznaju trećim državama ili osobama ili stvarima koje su s njima povezane.Radi se zapravo o svojevrsnom odstupanju od načela prema kojemu bi međunarodni ugovori imali učinke samo prema ugovornim stranama (pactum tertio non contrahitur), dok bi za treće subjekte međunarodnog prava predstavljali res inter alios acta. U doktrini se se smatra da se zapravo ne radi o djelovanju ugovora prema trećim državama, već o tome da se sadržaj ugovora u kojem postoji uglavak o KNN određuje sadržajem drugih ugovora o čemu su se države izričito sporazumjele.Predmet ovoga rada nije rasprava o ovome pitanju, premda bi se moglo izraziti neslaganje sa takvim stajalištem. Naime, očito je da će ugovor sa trećom državom imati djelovanje na ugovor koji sadrži KNN u pogledu rasporeda prava i obveza ugovornih strana, odnosno da taj ugovor s trećom državom, bio on sklopljen prije ili nakon što je sklopljen ugovor koji sadrži KNN, neće predstavljati res inter alios acta. Dvostrani ugovori o poticanju i zaštiti ulaganja često sadrže ovakve uglavke, pa je to redovito slučaj i glede onih koje je sklopila Republika Hrvatska. Stoga se postavlja pitanje opsega učinaka ugovora sklopljenih s trećima na konkretni ugovor o poticanju i zaštiti ulaganja. Ono je i više nego praktično imajući u vidu da se unošenjem KNN bilateralni ugovori na izvjestan način „ multilateraliziraju“ i faktički ujednačuju.