Zlatne dionice (engl. golden shares, franc. actions spécifiques, njem. goldene aktie) predstavljaju posebna prava ili ovlasti koje ima država ili druga tijela javnog prava, a koja joj daju izvjestan nadzor nad poslovanjem privatiziranih trgovačkih društava. Na taj način država štiti svoje posebne interese koje ima u onim trgovačkim društvima koja obnašaju djelatnosti koje imaju karakter javnih službi i nakon provedbe postupka privatizacije tih društava. Primjena zlatnih dionica u pojedinim državama članicama Europske unije potakla je pitanje njihove usklađenosti s temeljnim slobodama Europske unije. Postavilo se pitanje da li se primjenom zlatnih dionica ograničava sloboda kretanja kapitala koja je predviđena čl. 56. Ugovora o Europskoj zajednici i sloboda poslovnog nastana predviđena čl. 43. i 48. Ugovora o Europskoj zajednici. Europska Komisija je 1997. godine zauzela stav da se odredbe čl. 56. Ugovora o EZ imaju primijeniti i na situacije stjecanja dionica trgovačkog društva od strane ulagatelja iz neke druge države članice EU. Također je kritizirala određene mjere kojima države članice u svojim nacionalnim zakonodavstvima ograničavaju prekogranična ulaganja i odredila diskriminirajuće i nediskriminirajuće mjere država članica. Europski je sud u čitavom nizu svojih presuda utvrđivao dopustivost primjene zlatnih dionica i njihovu usklađenost s ostvarenjem slobode kretanja kapitala: predmet Komisija protiv Portugala (C-367/98), predmet Komisija protiv Francuske (C-483/99), predmet Komisija protiv Belgije (C-503/99), spojeni predmeti Komisija protiv Nizozemske (C-282/04 i C-283/04) i predmet Komisija protiv SR Njemačke (C-112/05). U svojim je presudama Europski sud odredio pretpostavke dopustivosti primjene zlatnih dionica u privatiziranim trgovačkim društvima: one su dopuštene ako su zasnovane na opravdanim razlozima (javni poredak i javna sigurnost) ili na zahtjevu za zaštitom općeg interesa te ako su nediskriminirajuće, nediskrecijske i ako udovoljavaju načelu proporcionalnosti.