Polazeći od strukturalno-operativne definicije Salomona i Anheiera neprofitni sektor se uobičajeno identificira kumulativnim prisustvom pet čimbenika: određeni stupanj organiziranosti, privatnost, neprofitna distribucija, samouprava i dobrovoljnost. Pojam neprofitnih organizacija nema eksplicitnu pravnu definiciju u postojećim zakonskim tekstovima Republike Hrvatske (dalje: RH). U ovom se radu pojam neprofitnih organizacija koristi u svojem uobičajenom, užem smislu riječi, te ne uključuje političke stranke, vjerske zajednice, sindikate i udruge poslodavaca. Temelji oblici neprofitnih organizacija u RH su udruge, zaklade i fundacije, dok ustanove predstavljaju osnovne pravne subjekte za trajno obavljanje djelatnosti bez primarne svrhe stjecanja dobiti. Pregled ovih organizacija kao i prikaz rada Vladinog Ureda za udruge dat je u prvom dijelu. Drugi dio prikazuje mogućnosti izravnog državnog financiranja nevladinih organizacija po općim i posebnim kriterijima. U trećem dijelu se obrađuje ugovaranje i obavljanje određenih poslova koji se obavljaju kao javna služba. Četvrti dio ukazuje na ostale mogućnosti suradnje, a peti se osvrće na lokalnu razinu i suradnju s lokalnim vlastima. Suradnja između države i neprofitnih organizacija označava, u ovom radu, isključivo « ; aktivnu» ; suradnju, tj. izravno financiranje iz centralnog ili lokalnog proračuna, ugovaranje i prenašanje poslova iz tradicionalno državnog djelokruga na nevladine organizacije te ostale oblike suradnje. Porezni tretman i eventualne porezne olakšice kao sustav neizravne suradnje između države i neprofitnih organizacija u RH predmet su već postojećeg rada.