Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku stupio je na snagu 1. rujna 2019. Ratio ovoga ambicioznog poduhvata potreba je izmjene niza instituta, odnosno neophodnost uvažavanja prijedloga sudske prakse koja su rezultat dugogodišnjih iskustava. Radi ostvarivanja ovih ciljeva, Novelom su u području funkcionalnoga postupovnog prava preoblikovani mnogi procesni instituti te je postavljen znatan broj novih pravila. Mišljenje je autora kako je (i sada) procesna regulativa normativno zadovoljavajuća u pogledu pravne usustavljenosti, pravne tehnike i dosljednosti u normiranju. Tomu su svakako i pridonijeli i sudovi kroz sudsku praksu i svoja postupanja te intenzivno i stalno razrađivanje zakonskih rješenja. Ipak, uvažavajući činjenicu kako je problematika građanskog postupka i u zemljama s dugom pravnom tradicijom dinamično područje u kojem se neprestano traže nova rješenja koja će pratiti trend promjena, pitanje svrsishodnosti i potrebe implementacije izmjena i dopuna predmetne legislative, u kontekstu osuvremenjivanja de lege lata rješenja, iznimno je aktualno. Stoga je cilj rada analizirati razdoblje koje je prošlo od uvođenja izmjena postupovnoga prava. Želja je autora utvrditi je li se usavršio i poboljšao nacionalni režim građanskoga postupka, dakle proceduralni mehanizam za olakšavanje učinkovitijeg rada na predmetima te je li potrebno promišljati i o daljnjim izmjenama. Složenost predmeta istraživanja i postavljeni zadatci uvjetovali su izbor metoda pa je u istraživanju ponajprije primijenjen normativnopravni i iskustveni/praktični metodološki pristup. Autori smatraju bitnim istaknuti kako s obzirom na to da opseg rada ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike, prinuđeni su ograničiti se isključivo, na neke aspekte zadnje novele.