Dvije presude iz ovog prikaza donesene su u postupcima koje Europska komisija na temelju ovlasti iz čl. 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (ex čl. 226. Ugovora o Europskoj zajednici) pokreće protiv država članica zbog povrede obveza koje proizlaze iz prava Europske unije. U oba predmeta sporne su odredbe nacionalnog zakonodavstva koje pravo osiguranika na naknadu troškova zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici uvjetuju postojanjem prethodnog odobrenja koje izdaje nadležno nacionalno tijelo. Obje su presude dobri vodiči nacionalnim zakonodavcima na koji način (ne)urediti svoje zdravstvene sustave s obzirom na europske zahtjeve, koji proizlaze ne samo iz propisa EU nego i iz načina na koji ih tumači Europski sud u svojim presudama. To je ujedno i priprema za primjenu nove direktive kojom se uređuju pitanja prekograničnog pružanja zdravstvene zaštite. Naime, nakon što su zdravstvene usluge zbog svoje posebne naravi ipak izuzete iz primjene Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o uslugama na unutarnjem tržištu, tek 2011. godine usvojena je Direktiva 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća o pravima pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi. Cilj je te Direktive harmonizacija propisa koji omogućuju pristup sigurnoj i visokokvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti u EU i mobilnost pacijenata. Navedenom se Direktivom u velikoj mjeri kodificira postojeća sudska praksa Europskog suda u području slobode pružanja zdravstvenih usluga, a državama članicama ostavljen je rok za implementaciju do listopada 2013. godine. Ostaje za vidjeti kojim će se rješenjima hrvatski zakonodavac prikloniti u nužnom procesu prilagodbe i otvaranja tržišta zdravstvenih usluga.