Ovaj rad je usmjeren na ulogu svjedoka u parničnim postupcima. Za razliku od drugih postupaka, u parničnom je postupku cilj utvrditi je li tužbeni ili drugi zahtjev strane osnovan. Kako bi učvrstile svoje dokazne prijedloge, strane koriste sve dostupne dokaze s namjerom da prikažu relevantnu stvarnost. Uzevši to u obzir, proces dokazivanja je veoma bitna i kompleksan element parničnog postupka i svih uključenih sudionika. Dokazi sami po sebi moraju poslužiti utvrđenju relevantnih činjenica, odnosno trebaju biti probacijski podobni. Svjedoci su jedno od nekoliko dolaznih sredstava koja se koriste u parničnom postupku, a predstavljaju veliki izazov za cjelokupni proces. Sposobnost čovjeka da svjesno odabere sakriti određene činjenice, izmišljati nove ili iskrivljavati postojeće dodatno otežava postupak prosudbe. Korištenje svjedoka kao dokaznih sredstava treba biti veoma oprezno uz povećanu pozornost zbog ograničenosti suda u spoznajnim i analitičkim sposobnostima. Sama procjena svjedočenja je veoma zamršen proces, a kroz rad se prikazuju i prakse kojima se u nekoj mjeri upravlja kompetencijama sudova. Nadalje, u radu je dan kritički osvrt na prednosti i nedostatke korištenja svjedoka kao dokaznog sredstva u parničnom postupku.