U upravnom postupku javnopravna tijela subjektima koji su stranke u postupku dodjeljuju određena prava ili im nameću obveze. Pri tome se pravno relevantne činjenice na kojima se temelji odluka o upravnoj stvari utvrđuju dokazivanjem, koji pojam označava postupovnu radnju koja se provodi radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica. Te se činjenice utvrđuju dokazima kao postupovnim sredstvima koja služe za stjecanje pravilne predodžbe o činjenicama koje se utvrđuju. Zakon o općem upravnom postupku propisuje nekoliko vrsta dokaznih sredstava, a to su isprave, svjedoci, vještačenje i očevid, dok se kao supsidijarno dokazno sredstvo iznimno može koristiti i izjava stranke. O kvaliteti provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u značajnoj će mjeri ovisiti i kvaliteta upravnih akata koji se donose, tako da pitanje dokaza i dokazivanja predstavlja posebno značajnu komponentu upravnog postupka. Pored temeljnih obilježja upravnog postupka, u ovom se završnom radu iscrpnije analiziraju različita dokazna sredstva, kao i dokazivanje kao značajna postupovna radnja te pojedina druga vezana i relevantna postupovna pitanja.