Učinkovit stečajni sustav neophodni je dio tržišne ekonomije jer pruža sigurnost vjerovnicima, nižu kamatnu stopu, oporavak poduzeća s financijskim poteškoćama i brže vraćanje blokiranih sredstava u uporabu. U kvalitetnom stečajnom postupku svi dobivaju - i vjerovnici i dužnici i društvo u cjelini. Europska zakonodavstva sve više akceptiraju mogućnost reorganizacije poduzeća putem stečajnog plana i na taj način, kroz učinkovitu preraspodjelu zarobljenih sredstava, postavljaju preduvjet za brže i uspješnije ozdravljenje cjelokupne privrede (i očuvanja radnih mjesta). Ipak, nama zanimljiva tržišta u svojim početnim fazama razvoja prolaze tranziciju iz socijalistički planirane ekonomije u tržišnu ekonomiju. U takvoj početnoj etapi razvoja, optimalni model kao i implementacija učinkovitog sustava generalne egzekucije, predstavlja ključan korak u postavljanju temelja uspješnog korporativnog upravljanja postkomunističkih ekonomija. Dosadašnja iskustva istočnoeuropskih i centralno europskih zemalja sa stečajem jasno naznačuju da ovakav korak, još, nije u potpunosti uspješno napravljen. U konačnici, takvo nešto se nije niti očekivalo od istih. Naime, kompariranjem stečajnih zakona pojedinih država uočava se orijentiranost i favoriziranje pojedine strane u stečajnom postupku. Iz takve perspektive i diskusija o optimalnoj proceduri za postizanje stečajnih ciljeva nije jedinstvena. Takvo stajalište posebno dolazi do izražaja ako znamo da će ciljevi svakog stečajnog zakona zavisiti od brojnih institucionalnih čimbenika, prvenstveno unapređenja postupka specijalne egzekucije, reforme sudstva, te niza zakonskih rješenja koja će utjecati, primjerice, na mogućnost prisilne naplate. Stoga svjesni ograničenja stečajnog zakona, odnosno bolje rečeno njegovih ciljeva, želja je autora u kratkim naznakama prikazati, kroz komparativno pravnu metodu, da je proces stvaranje adekvatnog stečajnog sustava, u današnjim kompleksnim i rapidno mijenjajućem ekonomskom okružuju, postupak koji traje i usklađuje različite interese. Čak i kada se interesi sudionika nepodudaranju, cilj bi trebao biti stvaranje koherentnog sustava koji u sebi implementira šire društvene ciljeve. U osnovi članak ima tri dijela. Prvi dio rada objašnjava ekonomske razloge stečaja. Drugi dio se oslanja na opća iskustva tranzicijskih zemalja uz područje insolventnosti. Treći dio je usmjeren na Hrvatsku. Osim rasprave o pravnim aspektima, koje daju pravni i proceduralni okvir, naglasak je stavljen na ulogu države i njeno sudjelovanje u stečajnom postupku. Pažnja se posvećuje i potrebi harmonizacije stečajnog zakonodavstva. Posljednje, ali ne i najmanje važno, je želja autora da u zaključku sažmu glavne ideje i da daju preporuka za poboljšanje stečaja u Hrvatskoj.