Zabrana diskriminacije temeljem državljanstva temeljno je načelo i ishodište slobode kretanja u Europskoj uniji. Primjena tog načela u praksi izaziva ponekad (ne)očekivane posljedice. U ovom radu analizira se primjer prava na uporabu manjinskog jezika u sudskom postupku. Status i pravo na uporabu manjinskog jezika razlikuje se u državama članicama EU-a, ali je najčešće ograničeno na određena područja države u kojima se jamči ravnopravna uporaba manjinskog i službenog jezika pred upravnim i/ili sudskim tijelima, u radu predstavničkih ili izvršnih tijela lokalne vlasti, obrazovanju itd. Opseg ovog jamstva u potpunosti ovisi o nacionalnom zakonodavstvu i međunarodnim obvezama države članice. Međutim, gotovo isključivo pridržano je za pripadnike određene nacionalne manjine koji su državljani određene države i prebivaju na određenom teritoriju te države. Učinak tog pravila u multinacionalnom i višejezičnom okružju Europske unije izaziva određene dvojbe, osobito kada se sukobi s načelom zabrane diskriminacije temeljem državljanstva. Polazište ovog istraživanja je analiza presude Suda EU-a u predmetu Rüffer, C-322/13, u kojoj je Sud smatrao nacionalni propis kojim se pravo na uporabu manjinskog jezika u građanskom parničnom postupku ograničava na državljane te države s prebivalištem na određenom teritoriju protivnim načelu zabrane diskriminacije temeljem državljanstva. U radu se analizira na koji način sudska praksa i pravni okvir EU-a mogu utjecati na nacionalnu politiku i pravo zaštite nacionalnih manjina te postoji li potreba za de lege ferenda izmjene nacionalnih propisa.