Mentalno zdravlje definira se kao stanje blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoj puni potencijal, u stanju je nositi se sa svakodnevnim stresnim, životnim situacijama te je u stanju produktivno raditi i doprinositi svojoj zajednici. Pored pozitivne definicije mentalnog zdravlja, ističe se paradigma kako nema zdravlja bez duševnog zdravlja budući da o zdravlju može biti govora samo u situacijama punog tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo u slučaju odsustva bolesti. Nedostatak navedene definicije mentalnog zdravlja je nedostatak određenja što se smatra tjelesnim, mentalnim i socijalnim blagostanjem. Uzimajući u obzir pragmatičnu definiciju, iz koje proizlazi da je duševno zdrava ona osoba koja nema poremećaj duševnih funkcija niti pokazuje simptome duševnog poremećaja, osobe koje ne traže psihoterapeutsku ili psihijatrijsku pomoć ili koje nemaju psihijatrijsku dijagnozu duševno su zdrave osobe. Zaštita osoba s duševnim smetnjama ne može se sustavno prikazati bez ostalih obvezujućih izvora konvencijskog prava (kao što su Konvencija o pravima djeteta, Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini i Konvencija o pravima osobama s invaliditetom) kojima je sve više proširen krug zaštite koji tim osobama pripada kao i naglašena potreba za uvažavanjem njihova mišljenja i poštivanja urođena dostojanstva. Pored obvezujućih međunarodnih izvora, ne smije se zanemariti niti utjecaj neobvezujućih međunarodnih instrumenata zaštite osoba s duševnim smetnjama na porast standarda zaštite. Sve rastuća potreba usklađivanja nacionalnog hrvatskog zakonodavstva sa zahtjevima postavljenim konvencijskim pravom, neobvezujućim međunarodnim izvorima i praksom Europskog suda za ljudska prava dovela je do donošenja novog zakonskog teksta, koji za cilj ima usuglasiti provedbu visokih standarda zaštite postavljenih zakonom s postojećom praksom postupanja prema osobama s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj.