Međunarodna zajednica je dugi vremenski period bila neuspješna u pokušajima da zaštite žene od svih oblika zlostavljanja tijekom oružanih sukoba. Prekretnica se zbila ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na brojna nasilja počinjena tijekom oružanog sukoba na području bivše Jugoslavije i Ruande. Status žena tijekom oružanih sukoba može se razmatrati s nekoliko različitih aspekata, a svakako je najvažniji onaj kojim im se dodjeljuju prava i zaštita primjenjiva na civilno stanovništvo. Temeljna zaštita u tom pogledu osigurana je odredbama Ženevskih konvencija iz 1949. godine i Dopunskim protokolima iz 1977. godine. Potaknuti stravičnim događajima koji su se zbili tijekom Drugog svjetskog rata, Međunarodni odbor Crvenog križa inicirao je donošenje Ženevskih konvencija u svrhu poboljšanja statusa žrtava rata. 1977. godine usvojena su dva Dopunska protokola kako bi se proširila i osnažila zaštita osigurana Ženevskim konvencijama. Ti međunarodni ugovori tvore pravo primjenjivo na oružane sukobe, te isto tako sadrže odredbe koje se primjenjuju specifiĉno na žene. Mnoge od tih odredbi teže zaštiti žena u određenim situacijama, kada su žene primjerice trudne ili su majke malodobne djece. Ostale odredbe reguliraju primjerice tretman prema ženskim ratnim zarobljenicima itd. Mnogi pokušaji u cilju zaustavljanja nasilja usmjerenog prema ženama tijekom oružanih sukoba, učinjeni su od strane Ujedinjenih naroda. Samo neki od primjera su UN-ova Svjetska konferencija o ljudskim pravima održana u Beču 1993. godine, kojom je prepoznato da je nasilje nad ženama jedno od važnih pitanja zaštite ljudskih prava. Zatim Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama usvojena od strane Ujedinjenih naroda 1993. godine, kojom se identificiraju tri ključne kategorije nasilja nad ženama, odnosno fizičko, seksualno i psihičko nasilje. Eksplicitno je istaknuto da su žene u oružanim sukobima posebice ranjive. Veoma su značajna tijela Posebnog predstavnika o nasilju nad ženama i Posebnog predstavnika Glavnog tajnika o seksualnom nasilju u oružanim sukobima osnovana od strane Ujedinjenih naroda, a čija je zadaća izvještavati o situacijama i glavnim problemima glede tih pitanja. Zatim Četvrta Svjetska konferencija Ujedinjenih naroda održana u Pekingu, na kojoj je bilo mnogo govora o nasilju nad ženama tijekom oružanih sukoba. To je izraženo Pekinškom deklaracijom i Platformom za akciju, kojom se identificiraju žene i oružani sukobi kao jedno od dvanaest kritičnih područja na koje se mora uputiti države članice, međunarodnu zajednicu i cjelokupno civilno stanovništvo. Također veoma su važne nekolicina Rezolucija Ujedinjenih naroda kojima se primarno želi sprjeĉiti seksualno nasilje u oružanim sukobima, integrirati žene u procese izgradnje mira u postkonfliktnim situacijama itd. 1993. godine, Vijeće sigurnosti osnovalo je ad hoc Tribunal za bivšu Jugoslaviju a u svrhu procesuiranja osoba osumnjičenih za kršenja međunarodnog humanitarnog prava tijekom rata koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju. Prilikom osnivanja tribunala, bilo je jasno da će se procesuirati zločini seksualnog nasilja, a što proizlazi i iz Statuta Tribunala koji silovanje kvalificira kao zločin protiv čovječnosti. 1994. godine, tijekom sukoba koji se odvijao u Ruandi, procjenjuje se da je na tisuće žena bilo podvrgnuto seksualnom nasilju i drugim oblicima nasilja. Potaknuti događajima u Ruandi, Vijeće sigurnosti osnovalo je još jedan tribunal poput onoga za bivšu Jugoslaviju. Zadaća tribunala za Ruandu je procesuiranje osoba odgovornih za genocid i ostala ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenog tijekom sukoba u Ruandi.