Plovidba morem oduvijek je bila izložena mnogobrojnima opasnostima i rizicima, stoga se pojam spašavanja, temeljen na ideji međusobne pomoći, pojavljuje već u običajima drevnih pomorskih naroda. Rodijski pomorski zakonik iz prve polovice 7. stoljeća smatra se prvim propisom koji regulira spašavanje. Iako se ne radi o zakonu u formalnom smislu, već o zbirci običaja, ta su pravila stoljećima dominirala Mediteranom te su važna za razumijevanje razvoja i podrijetla spašavanja. Najznačajniji izvor prava spašavanja danas predstavlja Međunarodna konvencija o spašavanju iz 1989. godine, a njezine su odredbe prihvaćene i u Pomorskom zakoniku. Spašavanje se redovito obavlja na temelju ugovora o spašavanju i to korištenjem standardiziranih ugovornih obrazaca. Autonomno pravo spašavanja, sadržano u tim standardiziranim obrascima ugovora o spašavanju, smatra se važnim izvorom prava spašavanja te je uvelike utjecalo na njegov razvoj i oblikovanje. Najznačajnije autonomno pravno vrelo spašavanja predstavlja Lloyd's Standard Form of Salvage Agreement (LOF), čija su rješenja utjecala i na izradu same Konvencije o spašavanju. Akcija spašavanja znači svaki čini ili činidbu poduzetu radi pomoći brodu ili bilo kojoj drugoj imovini koja se nalazi u opasnosti na moru. Spašavanje osoba propisano je kao obvezno te se za isto ne duguje nikakva isplata, dok se za spašavanje imovine duguje nagrada ako je poduzeta operacija spašavanja imala koristan ishod. Konvencijom je uvedena kategorija posebne naknade koja se odnosi na spašavanje okoliša te je na taj način okoliš postao objektom suvremenog prava spašavanja. Umjesto posebne naknade može se, putem LOF obrasca, ugovoriti SCOPIC klauzula. U ovom radu naglasak je na imovinskopravnom aspektu spašavanja. Uz prikaz razvoja i najznačajnijih izvora prava spašavanja, posebna pozornost posvećuje se odredbama sadržanim u Pomorskom zakoniku.