Europska unija namjerava postići klimatsku neutralnost do 2050. godine, odnosno postati gospodarstvo s nultim neto emisijama stakleničkih plinova. Ovaj cilj je u skladu s Europskim zelenim planom i predanošću Europske Unije globalnoj klimatskoj akciji prema Pariškom sporazumu. Vodik se smatra značajnim dijelom rješenja za postizanje ovoga cilja, ali pozitivan učinak vodika na smanjenje stakleničkih plinova uvelike ovisi o vrsti tehnologije koja se koristi za njegovu proizvodnju. Piroliza metana je toplinsko cijepanje prirodnoga plina na vodik i čvrsti ugljik. Navedeni proces proizvodi vodik bez emisija ugljikovog dioksida koji je poznat i kao tirkizni vodik. Tehnologije pirolize metana se mogu podijeliti u tri kategorije: toplinska, katalitička i plazma piroliza. Izazovi za razvoj tehnologije pirolize metana uključuju visoke energetske zahtjeve i odvajanje čvrstog ugljika u reaktoru. Ovaj rad daje sveobuhvatan pregled tehnologija pirolize metana danas. Trenutno je plazma piroliza metana najnaprednija tehnologija (do danas je jedino kompanija Monolith Materials 2020. stavila u pogon termalno plazma postrojenje industrijskog razmjera). Ostale tehnologije su u razvoju s planovima za pilot projekte. Tijekom plazma pirolize na svaku proizvedenu tonu vodika, kao nusproizvod, proizvedu se i tri tone čvrstog ugljika. Ovisno o vrsti tehnologiji koja se koristi, pirolizom metana moguće je dobiti različite vrste čvrstog ugljika kao što su industrijska čađa, ugljikove nano-cijevi, ugljikova nano-vlakna, grafit, grafen, itd. Ovaj diplomski rad također detaljno opisuje različite vrste čvrstog ugljika koji bi se potencijalno mogli proizvesti pirolizom metana, točnije njihove značajke, najčešće uporabe danas i potencijalne buduće uporabe. Naglasak je stavljen na industrijsku čađu jer je to najveće i najstarije tržište. S obzirom da implementacija pirolize metana na industrijskoj razini ima za posljedicu proizvodnju velikih količina čvrstog ugljika, potrebno je pronaći nova tržišta za te proizvode.