Zdravstveni sustav Republike Hrvatske (RH) većinski se financira doprinosima na plaće radno aktivnog stanovništva kojima raspolaže Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) kao javna ustanova zadužena za ugovaranje i plaćanje zdravstvenih usluga. Zdravstveno osiguranje može biti obavezno i dobrovoljno, koje se pak dijeli na dopunsko, dodatno i privatno. Od osnutka RH, predlagane su brojne reforme koje su trebale unaprijediti zdravstveni sustav, no one nisu dosljedno provođene. Djelatnost dentalne medicine može se obavljati u ordinacijama zdravstvenih ustanova, ordinacijama privatne prakse, skupnoj praksi te trgovačkim društvima. Postoje dva osnovna izvora prihoda stomatoloških ordinacija: naplata iz proračuna HZZO-a te izravna naplata „iz džepa“. Ordinacije unutar javnozdravstvene mreže usluge iz obveznog zdravstvenog osiguranja mogu naplatiti HZZO-u, dok se ostale moraju naplatiti „iz džepa“. S druge strane, privatnim ordinacijama izvan javnozdravstvene mreže preostaje naplata „iz džepa“ kao jedini izvor prihoda. Treba nadodati da osobe koje nisu osigurane dopunskim zdravstvenim osiguranjem moraju djelomično sudjelovati u plaćanju troškova dentalnih usluga. U RH se za zdravstvo, gledajući i iznos po stanovniku i ukupne izdatke kao udio BDP-a, izdvaja značajno manje sredstava u odnosu na europski prosjek. Osim toga, Hrvatska se 2019. godine nalazila na 24. mjestu na popisu Europskog zdravstvenog potrošačkog indeksa (EHCI). S druge strane, Nizozemska se od samog početka bilježenja EHCI-a nalazi među prva tri mjesta. Glavna je odlika nizozemskog zdravstvenog sustava tržišno natjecanje pod visokim stupnjem kontrole države. Iz ovog rada može se zaključiti da je glavni uzrok financijske neodrživosti i velikih dugova hrvatskog zdravstva nedostatak političke volje za dosljednim provođenjem reformi.