Urbana stabla procjenjuju se na temelju estetskih, ekoloških, socijalnih i ekonomskih koristi koje pružaju. Prema Pauliću i dr. (2012), urbane šume pružaju brojne koristi koje su izražene u ekološkim i socijalnim funkcijama šuma od kojih je najvažnija ona rekreativna. Radi ispunjenja tih funkcija nužno je imati sigurna i stabilna stabla odnosno šumske sastojine. Sve te koristi urbanih stabala imaju i svoju cijenu, a jedna od njih je i trošak sanacije na infrastrukturi uzrokovan rastom korijenja. Smanjivanjem šteta na infrastrukturi uzrokovanih rastom korijenja znatno se utječe na troškove njege i održavanja stabala. Prema procjeni McPhersona i Pepera (2000), godišnja izdvajanja za sanaciju šteta na infrastrukturi (nogostupi, rubnjaci, slivnici) zbog rasta korijena drvorednih stabala u Kaliforniji iznose 70 milijuna dolara. Tom cijenom nisu obuhvaćene štete nastale na popločenim površinama u parkovima, oko okućnica i drugih površina izvan drvoreda, odnosno štete na kolnicima, temeljima građevina, parkiralištima, kanalizacijskim cijevima i ostaloj infrastrukturi. U zadnje vrijeme sve se veća pažnja poklanja razvoju plana gospodarenja urbanim stablima s ciljem smanjenja iznosa šteta na infrastrukturi. Razrađene su strategije za smanjenje šteta na infrastrukturi koje se dijele u tri skupine s obzirom na predmet aktivnosti: stablo, infrastruktura i korijenski sustav. U ovom radu temeljit ćemo se primarno na stablu. Pojam potencijal za oštećenja infrastrukture, prema definiciji, odnosi se na oštećenja zbog rasta i razvoja stabla. Neke strategije koriste se za prevenciju (preventivne mjere), dok se druge koriste za sanaciju ili sprečavanje budućih šteta (kurativne mjere). Mnoge strategije su ujedno preventivne i kurativne (npr. prepreke za korijen), dok su druge samo preventivne (izbor vrsta) ili kurativne (orezivanje korijena). Preventivne strategije tipične su za fazu planiranja dok se kurativne koriste za sanaciju nastalih oštećenja. Radi smanjenja šteta na infrastrukturi obje vrste strategija trebaju biti obuhvaćene planovima gospodarenja. Budući da su pojedine strategije, poput uporabe strukturnog tla ili prepreka za korijen, od većeg interesa za znanstvenike i praktičare, o njima postoji mnogo više informacija. Svaka strategija ima svoja ograničenja, stoga samo jedna nije dovoljna za smanjenje šteta. Cjelokupni plan za smanjenje šteta treba se zasnivati na kombinaciji strategija integriranih u multidisciplinarni pristup...