Oskoruša je rasprostranjena u južnoj i srednjoj Europi, sjevernoj Africi, na Krimu i u Maloj Aziji. Sjeverna granica rasprostranjenja u Europi nalazi se u južnoj Švicarskoj, južnom Tirolu i u južnom dijelu Mađarske. Teško je odrediti točne granice prirodne rasprostranjenosti, budući da je od davnina sađena i subspontano proširena. Težište areala je na Balkanskom poluotoku, Apeninskom poluotoku i u južnoj Francuskoj. U Hrvatskoj je središte rasprostranjenosti oskoruše u eumediteranskoj zoni u zajednicama hrasta crnike i u submediteranskoj zoni u zajednici hrasta medunca i bijelog graba. U kontinentalnom dijelu je rijetka, i to na suhim, izloženim položajima u zajednici hrasta medunca i crnog graba. Također dolazi kultivirana, u voćnjacima, uz vinograde, putove i sl. Oskoruša traži kvalitetnije tlo ali je otporna na sušu. Oskoruša je prilično varijabilna vrsta te postoje mnogi varijeteti. Ispitivanje morfoloških značajki plodova i sjemena oskoruše u Srbiji pokazuje značajnu varijabilnost između i unutar ispitanih populacija. Utvrđeno je postojanje zanimljive varijabilnosti i diferenciranosti "gene pool" stabla oskoruše u Srbiji. Jedan uzgajivački pristup je sadnja i poticanje trenutno rijetkih zavičajnih vrsta drveća otpornih na sušu. Manjinske vrste drveća poput brekinje, oskoruše, javora klena i javora mliječa, za razliku od ostalih vrsta, smatraju se vrlo otpornim na sušu. Brekinja pokazuje značajnu otpornost na sušu dok su klen i oskoruša vrlo elastične vrste nakon sušnog razdoblja. Klen, brekinja, oskoruša i hrast kitnjak su osobito prikladne za prilagodbu sastojinskog oblika na staništima koja su već sada izložena suši u središnjoj Europi. Oskoruša često raste na suhim i vrlo suhim siromašnim staništima, na različitim ekspozicijama i različitim tipovima tala. Od ranih vremena, oskoruša je vrlo važna plemenita listača koja se uzgajala zbog plodova i kvalitetnog drva. Zbog ograničene količine cijena 1 m3 drva oskoruše na europskom tržištu doseže i do 6000 eura. Osim toga oskoruša ima značajnu ukrasnu i ljekovitu vrijednost, plodovi se koriste umedeni, za želee, kompote, marmelade, namaču se u rakiju, mogu se samljeti i dodavati u kruh i sl. Od plodova se radi skupocjena rakija i alkoholna pića, kao što je Sorbette u Francuskoj i Sorbeto u Italiji. Oskoruša je ljekovita biljka, koriste se plodovi, posebno sušeni od kojih se kuha čaj. Od plodova, u prehrambenoj industriji, izrađuju se različiti proizvodi, a posebno je poznato voćno vino, sok i sorbet. Sok od oskoruše dodaje se voćnom moštu zbog bistrenja i postojanosti, rabi se za zaustavljanje proljeva od tepkinog mošta i općenito kao pomoć pri želučanim i crijevnim tegobama, protiv srdobolje, za jačanje organizma i kao dodatak vrlo ukusnim jelima od divljači (bilo sušene ili svježe). Prema obliku i veličini plodova, razlikuju se dvije forme: jabukolika odnosno f. pomifera Hayne (syn. f. maliformis) i kruškolika f. pyrifera Hayne (syn. f. pyriformis). Odnos indeksa d/š ploda svih istraživanih stabala oskoruše u Hrvatskoj (2003- 2007) govori kako se u prosjeku radi o jabučastim plodovima. Varijabla duljine ploda ujedno predstavlja osnovu za određivanje oblika ploda, manja duljina-jabučasti plodovi, a veća duljina- kruškoliki i kruškasti plodovi. Istraživane populacije oskoruše u Republici Hrvatskoj nalaze se od 20 m n. v. (Rab) do 274 m n. v. (Ogulin) što je puno niža gornja granica rasprostranjenja od većine europskih zemalja. U istraživanju uroda stabala oskoruše na četiri lokaliteta u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003-2008. godine, prosječno dobri urodi bili su 2003. i 2007. godine. Duljina ploda oskoruše najviše pridonosi razlikama između stabala i postoje genotipovi s izrazito krupnim plodovima koje bi mogle naći primjenu u voćarstvu. Plodovi oskoruše promjera većeg od 1, 5 cm su rezultat selekcije dok se plodovi oskoruše različitih boja (žuta, crvena, boje vina, smeđa) razlikuju i po obliku. Ciljevi ovog istraživanja bili su utvrditi sezonsku varijabilnost populacija, raznolikost i strukturiranost populacija i utjecaj klimatskih promjena na prirodnu rasprostranjenost oskoruše u Hrvatskoj. U istraživanje su uključene četiri populacije, dvije iz mediteranskog dijela ( otok Rab i Novi Vinodolski) i dvije iz kontinentalnog dijela Hravatske (Ogulin i Nova Kapela). Sa ukupno 13 stabala, tijekom kontinuiranih godina istraživanja (2003-2007), analizirano je sa svakog stabla po 30 plodova. Na svakom plodu mjerena je dužina i širina. Klimatski podaci uzeti su iz najbliže meteorološke postaje. Utvrđena je deskriptivna statistika, normalnost distribucije podataka, homogenost varijanci, Spearmanov koeficijent korelacije, statistički značajne razlike između istraživanih godina po populacijama utvrđene su neparametrijskim testiranjem pomoću Kruskal-Wallisove analize varijance (Kruskal-Wallis ANOVA). Utvrđene su ekogeografske regije „Kontinent“ i „Mediteran“. Napravljena je K-means klasterska analiza i utvrđena barijera protoka gena na osnovu Monmonierevog algoritma maksimalne razlike na temelju Euklidske udaljenosti. Za ekološko modeliranje korišten je program Maxent 3.4.1. Za modeliranje ekološke niše bilo je potrebno pripremiti tablicu s podacima o njenoj distribuciji koja je preuzeta iz gospodarskih osnova i Flora Croatica Database baze podataka (FCD). Klimatske podloge preuzete su iz WorldClim baze podataka. Scenarij povećanja koncentracije stakleničkih plinova napravljen je uz pomoć RCP 4.5. Utvrđeno je 19 bio-klimatskih varijabli pomoću Spearmanovog koeficijenta korelacije. U konačnici u model je uvršteno sedam varijabla (r > 0, 7) a to su BIO1, BIO3, BIO4, BIO7, BIO8, BIO12 i BIO18. Utvrđena je značajna sezonska varijabilnost populacija oskoruše u mediteranskom i kontinentalnom području Hrvatske. Veće količine padalina u lipnju i srpnju rezultiraju krupnijim plodovima. Više prosječne temperature unutar vegetacijskoga razdoblja potiču stvaranje sitnijih plodova. Trajanje sijanja Sunca je u negativnoj korelaciji s mjerenim varijablama plodova. Razlike između stabala unutar populacija, kao i razlike između populacija potvrđene su za obje istraživane značajke. Unutarpopulacijska varijabilnost veća je od međupopulacijske varijabilnosti. Istraživanjem je potvrđen i trend variranja populacija po ekološko-geografskom principu. Populacije iz klimatski različitih i geografski udaljenih staništa, odnosno iz mediteranske i kontinentalne regije, razlikuju se za sve istraživane značajke. Rezultati ukazuju da okoliš utječe na strukturiranost populacija. Važna je uloga ekoloških čimbenika u oblikovanju morfološke varijabilnosti populacija. Utvrđena je barijera protoka gena između mediteranskih i kontinentalnih populacija što je u biti stanište. Na kartama je prikazana pogodnost staništa (0, 0- 0, 4 ; 0, 4-0, 6 i 0, 6-1, 0) za oskorušu u sadašnjosti (klima od 1970-2000.), te u 2050. i 2070. godini. U 2050. i 2070. godini može se očekivati povećanje rasprostranjenosti oskoruše u kontinentalnom dijelu Hrvatske za 8 % i 26 % (kategorija najznačajnije pogodnosti od 0, 6-1, 0). Prema ekološkom modelu najveća pogodnost bila bi na obroncima Požeške gore i Psunja s tendencijom širenja JZ-no sve do Lonjskog polja.