Ljepila su tvari koje služe za spajanje prijanjanjem dijelova iz istih ili različitih materijala. Ljepljenje se zasnima na fizikalnom principu adhezije i kohezije te ostvaruje uz primjenu tlaka na određeno vrijeme. Ljepljenje je vrlo stari način spajanja materijala, a prvo ljepilo bilo je borova smola, kasnije kazein, u srednjem vijeku glutin i bjelanjak. Početkom 20. Stoljeća ljepila se počinju proizvoditi industrijski, na bazi visokomolekularnih spojeva (glutin, škrob, kaučuk, nitroceluloza). Kasnije se pronalazi i razvija proizvodnja umjetnih polimera i od plastične mase. Uvjeti ljepila mjenjaju se s obzirom na način i vrstu uporabe. Čvršći spojevi će biti oni koji imaju veću površinu ljepljenja, što nam je bitno kod odabira konstruktivnih, odnosno nekonstruktivnih spojeva. Ispitivanja ljepila za nekonstruktivne, kao i za ostale namjene vrlo su bitna, jer se ispitivanjem saznaje nedostaci i prednosti pojedinih vrsta ljepila. Saznanjima o prednostima i nedostacima određujemo kvalitetu ljepljenja, odnosno čvrstoću ljepljenih spojeva, što je vrlo bitno kod svih proizvoda sastavljenih od ljepljenih elemenata. Ispitivanja za sve vrste ljepila vrši se uz pomoć normi. Norma je uputa koja informacijama i ponašanjem prema propisanim postupcima čini neki postupak ili proizvod standardiziranim. Pružajući praktične savjete za ispitivanje ljepila za nekonstruktivne namjene, norme pomažu u procjeni procesa, određivanje kvalitete i njihovu daljnju primjenu, odnosno ljepljenje elemenata. U ovom radu u tri poglavlja opisane su metode ispitivanja ljepila, bazirajući se na ljepljenje nekonstruktivnih spojeva. Za izvor i obradu podataka korištena je stručna literatura i internet.