Akademik Petar Guberina, autor verbotonalnog sistema, bio je znanstveni vizionar 21. stoljeća, lingvist, humanist te preteča ekološkog i socijalnog modela invaliditeta. Jedan od neimenovanih protagonista novog koncepta invaliditeta, izgradio je mostove između domaće i svjetske znanosti, integrirajući pritom hrvatsku znanost u europske i svjetske procese. Ono što je u Guberininom radu i djelu najvrednije, to je upravo ono utopijsko kojim je prekoračio granice svoga vremena, pokazujući u teoriji i praksi mogućnosti jednog novog drugačijeg poimanja čovjeka. Duboko zaokupljen čovjekom, bio je svjestan da je svako biće dio ukupnog sklada svemira. Različitost je smatrao bitnim za život i društveni razvoj svijeta koji nije homogeni entitet. Stoga mu pripisujemo originalnost i humanost čiji se rad ne može i ne treba mjeriti te uspoređivati s djelima drugih znanstvenika. Izuzetno obdaren osjećajem za smisao ljudskog života, Petar Guberina smatrao je da je čovjekova svrha ostvarena postizanjem potpune ličnosti. Ovakvo je mišljenje dijelila i njegova suvremenica, velika pedagoginja Marija Montessori koja je razvila pedagošku metodu drugačiju od uobičajenih. Oba ova znanstvenika u središte zbivanja stavljala su dijete/čovjeka potičući ostvarenje svih njegovih prirodnih potencijala u neovisnoj osobi, uvažavajući pritom cjelovit razvoj osobnosti. Očito je da su njihova djela bila usmjerena različitoj temi, a da je svaka od njih igrala sličnu ulogu u intelektualnom razvoju svojih autora ostvarujući time u konačnici istu svrhu. Zaslužan je što je ujedinio znanstvenike i stručnjake raznih područja koji su proučavali i istraživali govor čovjeka s različitih točki gledišta. Svojim interdisciplinarnim pristupom doveo je do novih spoznaja, a time i do značajnog pomaka u znanosti i praksi. Na taj je način učinio raskid s tradicionalnim lingvističkim i audiološkim poimanjem govora i jezika izgrađujući verbotonalnu metodu koja je bila vezana uz prirodni i patološki govor i slušanje te audio-vizualnu globalno-strukturalnu metodu vezanu uz nastavu stranih jezika. Izučavao je govorni jezik provodeći istraživanja s ishodištem u čovjeku, odnosno uvijek u subjektu u komunikaciji, s naglašenom njegovom ulogom u slanju i primanju govorne poruke. Učinio je veliki pomak u audiologiji koja je imala za cilj ne samo utvrditi stanje već i pratiti promjene u sustavu slušanja i govora, pratiti funkcioniranje cijelog tijela u prostoru te na taj način odrediti početnu optimalu kao temelj rehabilitacijskih postupaka. Znanstvena otkrića i «izumi» Petra Guberine imali su u načelu revolucionarni karakter. Da bi ih uklopio u znanstveni sustav, morao je preustrojiti stare spoznaje, usmjeriti svoje teorijsko i praktično polazište prema novim spoznajama gradeći pritom novu paradigmu koja je u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća bila utopija. Iz svega proizlazi da je bio jedan od utemeljitelja nove (post-pozitivističke) paradigme kojom je pokrenuo znanstvenu revoluciju ponajprije u pristupu razvojnim teškoćama ili invaliditetu u okviru ekološkog i/ili socijalnog modela. Njegov suvremeni, novi pristup invaliditetu predstavljao je već u to vrijeme ne samo most između medicinske i socijalne perspektive, već je i objašnjavao invaliditet kao varijaciju ljudskog stanja, kao neku drugu karakteristiku među širokim rasponom osobina prisutnih u društvu. Na taj je način potvrdio da je 'invaliditet koncept u razvoju', što je mnogo godina kasnije istaknula i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (2006).