Sažetak | Rad proučava korpus autobiografija autora hrvatske moderne, te ih opisuje i
definira osvrćući se na povod nastajanja autobiografija, njihovu kompoziciju i
formu, tematsko-motivske preferencije, pripovjedne tehnike i njihove specifičnosti,
prisustvo modernističkih elemenata i umjetnički doseg. Korpus autobiografija
moderne obuhvaća trideset pet autobiografija u užem smislu čiji su autori pisci
hrvatske moderne, a podijeljen je u dvije skupine, prema vremenu nastanka
autobiografija, na one nastale za vrijeme moderne (1895. – 1916.) i one nastale
nakon nje (1917. – 1964.). Trinaest autobiografija dvanaestorice autobiografa
nastalo je u jeku moderne: (Ivan Kozarac, Autobiografija, Dragutin Domjanić,
Autobiografija, Milan Begović, Autobiografija, Josip Kosor, Josip Kosor, Branimir
Livadić, Autobiografija, Vladimir Nazor, Autobiografija, Rikard Katalinić Jeretov,
Autobiografija, Ante Tresić Pavičić, Autobiografija, Antun Gustav Matoš, Ulomak
autobiografije i A. G. Matoš, Božo Lovrić, Autobiografija, Milan Marjanović,
Fragmenti autobiografije i Ivana Brlić-Mažuranić, Autobiografija). Osamnaest
autora piše dvadeset dvije autobiografije nakon moderne (od 1917. do 1964.;
Viktor Car Emin, Viktor Car Emin, Autobiografija, Dodatak autobiografiji i
Autobiografija u 10 rečenica, Franjo Horvat Kiš, Nešto o sebi, Jakša Čedomil,
Autobiografija, Izidor Kršnjavi, Autobiografija, Dinko Šimunović, Tragikomična
autobiografija, Nikola Andrić, Redaktor o autoru, Vladimir Nazor, Autobiografija,
Štefa Iskra-Kršnjavi, Autobiografija, Joza Ivakić, Fragmenti iz moje nenapisane
autobiografije, Jagoda Truhelka, Iz prošlih dana, Zdenka Marković, Autobiografija,
Milan Begović, Moj život, Janko Leskovar, O sebi, Mihovil Nikolić, Fragmenti iz
moga života, Marija Jurić Zagorka, Što je moja krivnja?, Josip Kosor, Kratka
autobiografija i Velika autobiografija, Milan Šenoa, Iz mojih zapisaka, Adela
Milčinović, Autobiografija), dok trojica autora objavljuju autobiografije u oba
razdoblja (Vladimir Nazor, Josip Kosor, Milan Begović).
Autobiografije prve skupine većinom su pisane po narudžbi; sedam ih je pisano za
Almanah srpskih i hrvatskih pjesnika i pripovijedača 1910 (ur. M. Ćurčin i B.
Livadić, 1910.); kao pogovor ili predgovor autorovim izdanjima (Dragutin Domjanić,
Antun Gustav Matoš, Božo Lovrić, Milan Marjanović); za potrebe rječnika (Ivana
Brlić-Mažuranić) i časopisa (Ivan Kozarac). Jedina autobiografija u ovoj skupini
kojoj je nepoznat povod pisanja jest nedovršena autobiografija Antuna Gustava
Matoša Ulomak autobiografije.
Skupina autobiografija pisanih nakon moderne okuplja pisce koji svoje značajnije
radove objavljuju za vrijeme moderne (i nakon nje), ali su svoje autobiografije
napisali tijekom svog zrelijeg životnog razdoblja, nakon 1916., pa sve do 1964.
Najviše autobiografija napisano je da budu dio izdanja svojih autora, kao
predgovori ili pogovori (Viktor Car Emin, Franjo Horvat Kiš, Nikola Andrić, Jagoda
Truhelka, Zdenka Marković, Mihovil Nikolić, Adela Milčinović, Milan Begović); za
časopise: Vijenac (Dinko Šimunović, Janko Leskovar, Vladimir Nazor, Izidor
Kršnjavi), Globus (Viktor Car Emin), Književni tjednik (Milan Begović); za potrebe
pristupanja u različita udruženja (Štefa Iskra-Kršnjavi); za potrebe zbornika ili
almanaha (Jakša Čedomil, Viktor Car Emin, Josip Kosor) te spomenica ili
godišnjaka (Joza Ivakić, Milan Šenoa). Izuzetak čine dvije autobiografije, Velika
autobiografija Josipa Kosora i autobiografija Što je moja krivnja? Marije Jurić
Zagorke, pisane bez poznatog povoda.
Autobiografije pisane u jeku moderne povezuje slična čvrsta i zaokružena
kompozicija, po shemi uvod – razrada – završetak; autori slijede kronološko
nabrajanje većinom istih doganaja koje prepoznaju kao bitne u svom životu, biraju
prozni izričaj koji definira kratkoća, jasnoća i informativnost. Autobiografije pisane
nakon 1916. Opsežnije su, a odlikuje ih takoner čvrsta i nešto složenija struktura,
slične kompozicije. Njihova opsežnost uključuje izbor faktografskih činjenica (koje
su u obje skupine autobiografija uočljivo brojnije u odnosu na intimne detalje),
njihov omjer te redoslijed autobiografskog nizanja (kronološkog, retrospektivnog,
hinjenom logikom prisjećanja).
Dok se autobiografije nastale prije 1916. baziraju na faktografskim elementima
dokumentarističkih i obavijesnih karakteristika, preokupacija tematiziranjem
intimnoj svijeta intenzivira se u autobiografijama promatranog korpusa paralelno s
vremenom nastanka, kao potvrda kontinuiranog razvoja i formiranja
autobiografskog diskursa hrvatske književnosti. Autobiografi u jeku moderne
uglavnom biraju kratki prozni izraz, postajući s vremenom duže i opsežnije, da bi
najopsežnije nastaje četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća (Milan Begović,
Marija Jurić Zagorka, Viktor Car Emin, Josip Kosor). Formalna heterogenost
autobiografija moderne uključuje autobiografije poput jezgrovitog, šturog izvještaja
s biobibliografskim podacima autora, pjesmu, pismo, priču, esej, feljtonističko-
-dokumentarističku prozu, autobiografiju u nastavcima, upitnik, simulirani intervju,
te niz kraćih ili dužih proznih iskaza. U tom smislu izuzetak je jedina autobiografija
u stihovima - pjesma Vladimira Nazora.
Tematski raspon interesa i preokupacija vezan je uz činjenicu da je narudžba
najčešći motiv za pisanje promatranih autobiografija, pa autori nekoliko stalnih
tematskih preokupacija drže nezaobilaznima, poput ronenja, školovanja, djela,
težnji. Autobiografije koje nastaju krajem moderne i nakon nje, opširnije i dublje
zaranjaju u svakom smislu u život autora, pa se očekivani tematski krugovi
osmišljeni na osnovi faktografskih elemenata šire na društvene, kulturne i
elemente koji dotiču život umjetnika ili gradskih krugova u kojima se kreću. Tako
se preokupacija problematiziranjem intimnog svijeta, koja se postepeno iščitava u
autobiografijama moderne, intenzivira paralelno s vremenom nastanka
autobiografija, a očituje u opširnosti koju bilježe autobiografije pisane nakon 1916.
Porast intenziteta interesa prema tematiziranju intimnih preokupacija potvrnuje
tezu da autobiografija moderne donosi stanovit odmak od one u 19. stoljeću, kao
potvrda kontinuiranog razvoja i formiranja autobiografskog diskursa.
Ustaljena fabula kao konstrukcijska dominanta formira se tehnikama pripovijedanja
(doganaja, susreta) i opisivanja (stanja, psihičkih osobina); radnja teče linearno,
karakterizirana kronološkim iznošenjem s povremenim skokovima u prošlost,
pripovijeda dogananja zasnovana na uzročno-posljedičnim vezama, a zaokružena
je povijesno-društvenim zbivanjima. Dominantne su tradicionalne, realističke
pripovjedne tehnike (Viktor Car Emin, Adela Milčinović, Franjo Horvat Kiš, Nikola
Andrić, Jagoda Truhelka, Zdenka Marković, Mihovil Nikolić); dok se modernističke
tehnike, kroz tematiziranje samopromatranja, psihološku motivaciju, refleksivne
tehnike, asocijacijama na vizije, groteskom i ironijom (Dinko Šimunović, Josip
Kosor, Božo Lovrić, Janko Leskovar), te tehnikama kolažiranja, dokumentarnosti i
fragmentarnosti (Milan Marjanović, Viktor Car Emin, Joza Ivakić) očituju u manjem
dijelu autobiografija.
Radi brojnih obveza koje uključuju narudžbe (naglasku na faktografskim
elementima, tematskoj zadanosti, društvenoj odgovornosti) autobiografije su često
estetski relativno nedovoljno realizirane (Almanahove autobiografije, osim Milana
Begovića i Josipa Kosora, autobiografije Ivana Kozarca, Štefe Iskra-Kršnjavi,
Milana Šenoe, Jakše Čedomila, Izidora Kršnjavog, Adele Milčinović, Zdenke
Marković). U interpretaciji ostalih autobiografija estetska obojenost nazire se
diskretno, ali nesumnjivo, da bi kulminirala u autobiografijama Antuna Gustava
Matoša, Dinka Šimunovića, Josipa Kosora, Ivane Brlić-Mažuranić, Vladimira
Nazora i Milana Begovića. Autori autobiografija veći umjetnički doseg ostvarili su u
svojoj fiktivnoj književnosti, pa i onoj koja se odlikuje autobiografskim elementima.
Autori moderne, svjesni recepcije, obratit će se čitateljima autobiografijama,
podrazumijevajući pretpostavljenu konfesionalnost i prisnost kao prostor za
interpretaciju vlastitih književnih ostvarenja, držeći očito svoju javnu poziciju autora
prioritetnim tematskim krugom naručene autobiografije pisca.
S obzirom na broj proučavanih autobiografija i specifičan način na koji one,
zaokruživši korpusom odreneni vremenski i umjetnički trenutak, donose
svjedočenje dragocjeno za povijest književnosti, književnu kritiku i znanost o
književnosti uopće, rad zaključno upućuje da se bez sagledavanja i
autobiografskog korpusa hrvatske književne moderne ne mogu pouzdano donositi
zaključci o tako složenom umjetničkom razdoblju. Život hrvatske književne
moderne kroz ove autobiografske zapise subjektiviziran je dojmovima svakog
književnika ponaosob, pa ovaj korpus donosi dokumentarno neprocjenjiva
saznanja o povijesnom i umjetničkom trenutku hrvatske književnosti i umjetnosti
na prijelomu stoljeća. Iako rijetko spominjan, autobiografizam se tako dokazuje
kao jedan od estetski možda ne najvažnijih, ali ne i zanemarivih izraza toga
razdoblja. |
Sažetak (engleski) | This study deals with autobiographical texts written by the authors of Croatian
Literary Modernism. The purpose of the research has been to describe and define
them, taking into consideration the authors' motivation for writing an
autobiography, the composition, form, preferences when it comes to themes and
motives, narrative techniques and specific characteristics, the presence of
modernist elements, as well as their artistic level. The body of texts analysed
comprises thirty five autobiographies proper written by the writers of the Croatian
Literary Modernism. They can be divided into two groups according to the period
when they were written: there are those created in the period of Literary
Modernism (1895-1916) and those written in the subsequent period (1917-1964).
Thirteen autobiographies by twelve autobiographers were written at the height of
Modernism (Ivan Kozarac, Autobiografija, Dragutin Domjanić, Autobiografija, Milan
Begović, Autobiografija, Josip Kosor, Josip Kosor, Branimir Livadić, Autobiografija,
Vladimir Nazor, Autobiografija, Rikard Katalinić Jeretov, Autobiografija, Ante Tresić
Pavičić, Autobiografija, Antun Gustav Matoš, Ulomak autobiografije and A. G.
Matoš, Božo Lovrić, Autobiografija, Milan Marjanović, Fragmenti autobiografije and
Ivana Brlić-Mažuranić, Autobiografija). Eighteen authors wrote twenty two
autobiographies after the period of Modernism (from 1917 to 1964); Viktor Car
Emin, Viktor Car Emin, Autobiografija, Dodatak autobiografiji and Autobiografija u
10 rečenica, Franjo Horvat Kiš, Nešto o sebi, Jakša Čedomil, Autobiografija, Izidor
Kršnjavi, Autobiografija, Dinko Šimunović, Tragikomična autobiografija, Nikola
Andrić, Redaktor o autoru, Vladimir Nazor, Autobiografija, Štefa Iskra-Kršnjavi,
Autobiografija, Joza Ivakić, Fragmenti iz moje nenapisane autobiografije, Jagoda
Truhelka, Iz prošlih dana, Zdenka Marković, Autobiografija, Milan Begović, Moj
život, Janko Leskovar, O sebi, Mihovil Nikolić, Fragmenti iz moga života, Marija
Jurić Zagorka, Što je moja krivnja?, Josip Kosor, Kratka autobiografija and Velika
autobiografija, Milan Šenoa, Iz mojih zapisaka, Adela Milčinović, Autobiografija),
while three authors published their autobiographies in both periods (Vladimir
Nazor, Josip Kosor, Milan Begović).
The autobiographies of the first group were mostly commissioned; seven of which
were written for Almanah srpskih i hrvatskih pjesnika i pripovijedača 1910, (ed. M.
Ćurčin and B. Livadić); as afterword or foreword to the author's edition (Dragutin
Domjanić, Antun Gustav Matoš, Božo Lovrić, Milan Marjanović), for a dictionary
(Ivana Brlić-Mažuranić) and a magazine (Ivan Kozarac). For one autobiography in
this group we do not know the motive for which it was written - it is an unfinished
autobiography by Antun Gustav Matoš Ulomak autobiografije.
The authors of the autobiographies written after the period of Modernism had
published their most important works during (and after) the period of Modernism,
but they wrote their autobiographies during their mature lifetime period, i.e. after
1916 up to 1964. Most of these autobiographies were written to make part of the
authors complete works, or as forewords or afterwords (Viktor Car Emin, Franjo
Horvat Kiš, Nikola Andrić, Jagoda Truhelka, Zdenka Marković, Mihovil Nikolić,
Adela Milčinović, Milan Begović); then for the following magazines - Vijenac (Dinko
Šimunović, Janko Leskovar, Vladimir Nazor, Izidor Kršnjavi), Globus (Viktor Car
Emin), Knjževni tjednik (by Milan Begović); as a way to enter various associations
(Štefa Iskra-Kršnjavi) or for some anthologies or almanacs (Jakša Čedomil, Viktor
Car Emin, Josip Kosor), then for year-books (Joza Ivakić, Milan Šenoa). The
exception in this group represent two autobiographies - Velika autobiografija by
Josip Kosor and the one by Marija Jurić Zagorka entitled Što je moja krivnja? the
motivation for their creation is not known.
The autobiographies written in the period of Modernism have in common fixed and
complete composition following the pattern introduction – development –
conclusion. The authors present in chronological order events in their lives which
they recognize as being the most important ones, choosing prose which is
characterized by brevity, clarity and informative quality. The autobiographies
dating after 1916 are written in forms of various length, but their structure is
equally fixed and somewhat more complex, their composition being tripartite. The
more lengthy forms comprise a selection of fact-oriented elements (which are
considerably more numerous with both groups of autobiographies when compared
to more intimate details), their proportion and the arrangement of autobiographical
elements ( chronological, retrospective, feigning logic of remembering).
While autobiographies written at an earlier date are based on factual elements of
documentary and informative character, those created in the period in question
show authors' intense and increasing interest in describing their intimate world
confirming thus continuous development and formation of an autobiographical
discourse in Croatian literature. In the period of Modernism writers mainly choose
short prose forms, in time showing preference for longer and more extensive ways
of expression therefore the most lengthy autobiographies are those written in the
40s and 50s of the 20th century (Milan Begović, Marija Jurić Zagorka, Viktor Car
Emin, Josip Kosor). Formal heterogeneity of autobiographies of the period of
Modernism includes autobiographies such as concise, stark report with
bibliographical information on the author, a poem, a letter, a story, an essay, a
feuilletonist – documentry prose, a serialized autobiography, a questionnaire, a
simulated interview, as well as a series of shorter or longer prose forms. In this
respect the only exception is an autobiography in verse - a poem by Vladimir
Nazor.
The range of themes and preoccupations is closely related to the fact that most of
these autobiographies were commissioned so there are several themes which
these authors consider unavoidable such as their birth, education, works,
aspirations. Autobiographies written at the end of the period in question and after
it, explore more deeply and elaborately the author's life, thus expanding the usual
themes based on factual elements into social, cultural and other elements which
made part of the artist's life or circles in which he moved. Thus the preoccupations
with the problems of intimate world which gradually became more and more
present are parallel to the development of the creation of autobiographies and can
be seen in extensiveness of those written after 1916. The increase in the intensity
of interest towards intimate themes confirms a hypothesis that the autobiography
in the period of Modernism represents a certain detachment from those written in
the 19th century, confirming thus continuous development and formation of
autobiographical discourse.
Fixed plot as a construction dominant is achieved through narrative techniques
(event, encounter) and description ( state, psychological characteristics); the story
is told in chronological order with occasional flashbacks, narration is based on
cause-and-effect relationship, and is completed with socio-historical events.
Traditional, realistic narrative techniques are dominant (Viktor Car Emin, Adela
Milčinović, Franjo Horvat Kiš, Nikola Andrić, Jagoda Truhelka, Zdenka Marković,
Mihovil Nikolić) while modernist techniques through the themes of selfobservation,
psychological motivation, reflexive techniques, association with
visions, grotesque, irony (Dinko Šimunović, Josip Kosor, Božo Lovrić, Janko
Leskovar) and the techniques of collage, documentary and fragmentary quality are
present only in some autobiographies (Milan Marjanović, Viktor Car Emin, Joza
Ivakić).
Because of numerous conditions which include commissions, (the stress put on
factual elements, previously given themes, social responsibility) very often these
autobiographies are not aesthetically fully realized (here we have in mind
Almanacs autobiographies apart from those written by Milan Begovi and Josip
Kosor, and autobiographies by Ivana Kozarac, Štefa Iskra-Kršnjavi, Milan Šenoa,
Jakša Čedomila, Izidor Kršnjavi, Adela Milčinović, Zdenka Marković).
In the interpretation of other autobiographies the aesthetic tinge is less discreetly
present only to reach its highest level in the autobiographies of Antun Gustav
Matoš, Dinko Šimunović, Josip Kosor, Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor and
Milan Begović. The authors of autobiographies reached a much higher artistic
level in their fictional works, including those with autobiographical elements. The
authors in the period of Modernism aware of the reception will address their
readers using autobiographies, implying presumed confessional character and
intimacy, as a space for the interpretation of their own literary creations, holding
obviously their own and public position as authors a priority in the thematic circle
of the commissioned writers' autobiographies.
Considering the number of studied autobiographies and a specific way in which
they complete a certain period and artistic moment, it can be said that they provide
precious testimony for the history of literature, literary criticism and literary science
in general. This work in its conclusion points to the fact that without taking into
consideration the body of autobiographical texts of the Croatian Literary
Modernism one cannot safely draw any conclusions on such a complex artistic
period. The life of the Croatian Literary Modernism has been presented through
the autobiographical works in which each writer has given his subjective
impression. Therefore the body of texts analysed provides some invaluable
documentary insights into the historic and artistic moment in Croatian literature
and art on the turn of the century. Although very rarely mentioned, the
autobiography thus proves to be in terms of aesthetic, perhaps if not the most
important one, but in any case not a minor literary expression of that period. |