U radu se nastoji opisati i pokazati postojanje temeljnih zasada metodičko-udžbeničkog diskursa u gramatikama 18. stoljeća i prve polovici 19. stoljeća, zapravo do nastupa preporoditelja. Otvaraju se pitanja učenja i usvajanja gramatičkih sadržaja polazeći od činjenice da se potreba učenja javila kad i jezik. Dopreporodne su hrvatske gramatike u stručnoj i znanstvenoj litetraturi opisane kao primama jezikoslovna i standardološka djela. U radu se pokazuje da su tiskane gramatike do preporoda imale dvojaku svrhu - opisivale su jezik, najčešće strani jezik i u isto vrijeme služile su kao knjige za učenje jezika. Kako je riječ o dvojezičnim gramatikama s hrvatskom sastojnicom, autori su opisujući strani jezik opisivali i hrvatski jezik i otvarali pitanja usvajanja sustava vlastitog jezika kao preduvjet učenju stranog jezika. Gramatike pretpostavljaju recipijente, početnike i ostale učenike te strance koji uče naš jezik. Odabrani korpus gramatika tako sadrži i metodički diskurs vezan uz usvajanje jezika te poučavanje koje uključuje sadržaj, učitelja i učenika pa i okolnosti u kojima se ostvaruje učenje. Obuhvaćene su tiskane gramatike dopreporodnog razdoblja kad nije u potpunosti uspostavljen školski sustav, institucionalizirano učenje jezika pa udžbenički diskurs koji vezujemo uz učenje i školu. Nužno je da je polazište gramatička struktura te gramatička misao svakoga pojedinog autora. Svaka gramatika najprije se promatra kao gramatičko djelo i autorski opis jezika. Sljedeći je korak analiza sadržaja koji ne ulazi izravno u gramatičke sadržaje, načini organizacije i prezentacije sadržaja. Riječ je o četrnaest gramatika, koje su grupirane kao franjevačke gramatike, isusovačke gramatike, slavonske gramatike te pretpreporodne gramatike. Franjevačke gramatike su gramatike latinskoga jezika u kojima se hrvatski jezik javlja kao metajezik. Riječ je o gramatikama Tome Babića, Lovre Šitovića i Josipa Jurina. Gramatike imaju udžbeničko-metodičku strukturu i sadržaje. Gramatika Bartola Kašića i Ardelija Della Belle pripadaju isusovačkom pogledu na jezik. Riječ je o hrvatskim gramatikama protumačenim latinskim i talijanskim jezikom koje su namijenjene obrazovanim učenicima i imaju savjetodavni karakter. Pisci analiziranih slavonskih gramatika su Blaž Tadijanović , Matija Antun Reljković i Marijan Lanosović. Riječ je o gramatikama sa njemačkim i hrvatskim sastojnicama koje uključuju sadržaje namijenjene učenju jezika kao što su obrasci pisane komunikacije te pokazuju pedagoška promišljanja autora. Pretpreporodne gramatike čine kratka gramatika hrvatskoga jezika talijanski objašnjena Josipa Voltića te opširna gramatika Franje Marije Appendinija. Posebno je analizirana gramatika Šime Starčevića kao gramatika hrvatskoga jezika kojoj je i metajezik hrvatski jezik. U njegovom priručniku polazi se od učenja čitanja i pisanja do usvajanja jezičnih sadržaja. Također je analizirana Starčevićeva hrvatsko-francuska gramatika koja ima strukturu i sadržaj priručnika. Gramatika Josipa Đurkovečkoga sa kajkavsko-štokavskom i njemačkom sastojnicom ima pedagoški-sloj za razliku od gramatike Ignaca Kristijanovića u kojoj nestaje udžbenički diskurs. Iz tiskanih gramatika 18. i prve polovice 19. stoljeća može se iščitavati udžbeničko-metodički diskurs i autori uključuju čitatelje/učenike i vode brigu o učenju. Iz povijesne su perspektive osvijetljeni početci učenja jezika i stvaranje udžbenika, što može pomoći stvaranju modernog udžbenika koji će učenje jezika, posebice gramatičkih sadržaja voditi ka društvu visoke jezične kulture.