Sažetak | Disertacija naslovljena «Ostvarivanje prava djeteta na uzdržavanje u međunarodnom privatnom pravu EU» elaborira temeljne specifične probleme uzdržavanja djeteta u trima granama discipline međunarodnog privatnog prava: određivanju mjerodavnog prava, utvrđivanju međunarodne nadležnosti te priznanju i ovrsi stranih odluka. Uvodno se ukazuje na osobitosti materijalno pravnih režima i pripadajućih nacionalnih politika uzdržavanja djece, a koje bitno otežavaju izdvajanje problematike uzdržavanja djeteta iz nacionalnog u prekogranični kontekst. Potom se ukazuje na podrijetlo multipliciranih pravnih izvora regulative međunarodno obilježenog uzdržavanja djetetate s njima povezane teškoće pravilne hijerarhizacije izvora i primjene prava. Osobito se govori o unutrašnjim i vanjskim nadležnostima Europske zajednice za ujednačavanje prava međunarodno obilježenog uzdržavanja djece, izboru legislativnog akta te odnosu s Haškom konferencijom za međunarodno privatno pravo. Dalje se polemika fokusira na novoizrađene instrumente ova dva foruma za ujednačavanje prava: Hašku konvenciju o međunarodnoj naplati potpore za djecu i drugih oblika obveza uzdržavanja iz 2007. te nacrt prijedloga Uredbe Vijeća o međunarodnoj sudskoj nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i ovrsi odluka te suradnji u pitanjima koja se odnose na obvezu uzdržavanja.
Na predlošku materije uzdržavanja djece u segmentu se mjerodavnog prava pristupa elaboraciji odabranih općih pitanja međunarodnog privatnog prava (kvalifikacije i tumačenja, prethodnog pitanja, mobilnog sukoba zakona, polja primjene te javnog poretka). Središnji dio ovog odjeljka čini elaboracija relevantnih poveznica i instituta: prava uobičajena boravišta djeteta - vjerovnika uzdržavanja; mogućnosti favoriziranja vjerovnika kroz sustav kolizijskih pravila; primjena prava državljanstva; primjena prava foruma te prava prebivališta vjerovnika ili dužnika. Raspravom o Protokolu o mjerodavnom pravu na Hašku konvenciju i nacrtu prijedloga Uredbe o uzdržavanju osobito se promišlja o modalitetima primarno postavljene ograničene lex autonomiae te strukturi podredne upute na mjerodavno pravo. Polemizira se o prednostima i nedostacima dominantno postavljena polaznog prava suda.
Od procesnih aspekata ostvarivanja međunarodno obilježenog uzdržavanja djeteta izdvajaju se tek dva problemska pitanja: kriteriji za utvrđivanje međunarodne nadležnosti te pretpostavke za priznanje i ovrhu strane sudske odluke. Usporednom analizom odabranih pravnih izvora promišlja se o najprisutnijim kriterijima za određivanje međunarodne nadležnosti u sporovima uzdržavanja djece: prebivalištu / uobičajenom boravištu tuženika; prebivalištu / uobičajenom boravištu vjerovnika; pravu državljanstva; atrakciji međunarodne nadležnosti; mjestu smještaja imovine tuženika; upuštanju tuženika u parnicu; prorogaciji međunarodne nadležnosti. U aspektu priznanja i ovrhe polemizira se o problematici podobnosti strane odluke o uzdržavanju djeteta za priznanje i ovrhu, te se potom analiziraju temeljne pretpostavke za priznanje i ovrhu strane odluke o uzdržavanju djeteta: javni poredak, postupovne nepravilnosti; pravomoćna odluka u istoj pravnoj stvari; litispendencija; sudska nadležnost za donošenje odluke o uzdržavanju djeteta; pravomoćnost (konačnost) i ovršnost strane odluke o uzdržavanju djeteta te uzajamnost. Osobito se promišlja o reperkusijama ukidanja egzekvature u instrumentima pravne stečevine. Ukazuje se potom na neke osobitosti priznanja i ovrhe stranih odluka o uzdržavanju te specifičnosti problematike izmjene odluke o uzdržavanju djeteta.
Uslijed specifičnosti nadležnosti EZ u ujednačavanju ove materije, postojanju multipliciranih pravnih izvora te nekolicine pravnih režima primjenjivih u svome specifičnom prostornom, vremenskom i personalnom polju primjene, svako se od navedenih problemskih pitanja obrađuje na predlošku nacionalnih rješenja za uzdržavanje djece, univerzalno ujednačenih konvencija o uzdržavanju Haške konferencije (koje su na snazi u i nekim državama članicama EU), te s posebnom pozornošću, ujednačene pravne stečevine EZ. Prednosti su izlaganja «opterećenog» stalnim komparativnim predloškom u usustavljivanju materije u okviru svih pozitivnopravnih režima koji koegzistiraju u pravnom poretku pojedine države članice EU, kojim se ukazuje kako na istom institutu ili problemskom pitanju modalitet opredjeljnja relevantnog izvora, odnosno zakonodavca, ima specifične dobiti ili pak nedostatke. Ova složena analiza omogućila je deduciranje kvalitetnih zaključaka na odabrana problemska pitanja te u konačnici ponudila adekvatan predložak za njihovo rješavanje. Takav pristup omogućava staviti hrvatski pravni poredak i njegovo uređenje međunarodno obilježenog uzdržavanja djece u kontekst drugih pravnih poredaka, predočava u kojim je rješenjima hrvatski pravni sustav blizak europskim rješenjima, te još značajnije, ukazuje u kojima se izričajem odredbe postiže adekvatan ali praktično nedostatan učinak. Analiza pravnog sustava međunarodnog uzdržavanja djece u EU predložak je po kojemu će se raditi na prilagodbi acquisu. Uredbe će svojom snagom nadređenosti automatski ući u naš pravni poredak, ali puno je veći izazov pravilno ih tumačiti i primjenjivati u praksi. Paraleleno s tim, treba provoditi i unapređenje nacionalnog hrvatskog zakona o međunarodnom privatnom pravu. |