Sažetak | Književnu Rijeku poput većine hrvatskih gradova u dvadesetom
stoljeću oslikava pluralizam stilova i stanovita stilska raznolikost. Osim
književne avangarde teško možemo izdvojiti dominantni riječki
književno-povijesni model u proteklom stoljeću. Dijalektalna je poezija
svakako dala pečat tom razdoblju, dok je prozni iskaz vrlo šarolik i
kvalitativno neujednačen. Afirmirani pisci poput Nadjeljka Fabrija ili
Borbena Vladovića djeluju izvan matičnoga grada, dok riječki pisci
sporadično objavljuju ili odustaju od literature u sredini nesklonoj prema
vlastitim umjetnicima.
Svojevrsnu pasivnost u percepc1J1 osjetio je i najplodniji riječki
poslijeratni prozaik Srećko Cuculić, književnik koji kontinuirano
objavljuje već gotovo četiri desetljeća. Kako je riječ o nesvakidašnjoj
pojavi na riječkoj književnoj sceni, autor radnje istražuje razloge
nedostatka interesa recentne književne kritike.
Analizirajući romane, među kojima su najpoznatiji Harlekini,
Fijumanka i Ljeto s tetom Doris, autor nastoji istražiti umjetničke dosege
Cuculićeve proze u kontekstu suvremene hrvatske književnosti, te
odgovoriti na pitanje nije li riječ o osobnosti koju možemo nazvati
"najrječkijim piscem"s kraja dvadesetog stoljeća.
Stilističke interpretacije Cuculićevih romana nastojat će pobiti
površno postavljenu tezu kako je riječ o autoru koji ostaje po strani
postmodernističkih strujanja svoga vremena, vjeran tradicionalnijem
mimetičkome modelu. Komparativni pristup, međutim, pokazuje da
Cuculićev književni rad lako možemo promatrati kroz književne
paradigme hrvatske proze u završnim desetljećima prošloga stoljeća.
Iščitavanje modela proze u trapericama, popularnih hitova iz
osamdesetih, te metaproze i romana sa životnom podlogom u
devedesetim, daje naslutiti kako je riječ o autoru koji mJe imun na
aktualna književna strujanja.
Opus od jedanaest objavljenih romana moguće je razvrstati u tri
ciklusa: psihološki romani, obiteljski, te popularni romam sa
suvremenom urbanom tematikom, a kako je riječ o komunikativnoj
teksturi neujednačene kvalitete, u interpretacijama se traga za
intertekstualnom slojevitošću diskurza. Koristeći se povijesnim i
teorijskim metodološkim pristupom, autor nastoji odbaciti uvriježene
teze o trivijalnosti navedenih djela.
U prozi riječkog autora prelamaju se različite poetike, njegov je
literarni opus vrlo živopisan - od jednostavnih obiteljskih storija poput
Obitelji Cemolica, ljubavnih romana, sve do zahtijevne meditativnoasocijativne
psihološke proze Pomirenja i Harlekina. Na
predmetnotematskom planu svoju pripadnost korpusu suvremene
hrvatske proze Cuculić potvrđuje problematiziranjem položaja
intelektualca u primitivnoj sredini. Pokazavši sposobnost tematskog i
stilskog variranja vlastitoga izraza, otkrivajući se kao književnik s više
lica, Cuculićev se prozni prosede pokazuje kao poticajni istraživački
izazov.
Književnik čiji opus mJe dovoljno poznat širem hrvatskome
čitateljstvu, nikada nije bio dionikom središnje književne matice, budući
da njegovi romani nisu potaknuli značajniji interes književne kritike.
Površni pristup može sugerirati određenu literarnu inferiornost u
usporedbi s najvećim dosezima domaće pisane riječi, međutim, riječ je o
plodnom autoru čije je djelo nemoguće zanijekati, te zaslužuje slojevitu
razradbu, usmjerenu prema objektivnoj procjeni estetskoga dometa
njegovih tekstova. |